STRUKE:

metafora

metafora (grč. μεταφορά: prijenos).

1. U klasičnoj retorici, figura riječi ili trop, neobično upotrijebljen izraz »prenesena« značenja, zamjena za uobičajen izraz s kojim se nalazi u odnosu značenjske sličnosti (Aristotel, Kvintilijan). U temelju je toga shvaćanja uvjerenje da se različitim izrazima mogu izreći isti sadržaji, pa je metafora, čak i kada se tumači kao skraćena usporedba, tek nadomjestak koji kaže jedno, a predmnijeva drugo (npr. u rečenici Julija je sunce., riječ sunce ne znači astronomsko tijelo u središtu Sunčeva sustava, nego govori o važnosti Julije za govornika). Kao i svaki trop, metafora je dakle stilski postupak kojim se postižu određeni željeni učinci, otklon od pravilne uporabe riječi svojstven prije svega pjesničkomu jeziku. No dok ukrašava i obogaćuje govor, ona po Aristotelovu tumačenju ujedno otkriva nevidljiva suglasja među raznorodnim stvarima i pojavama. Kao osobina pjesničkoga genija koja se ne može naučiti, metafora predvodi intuitivnu spoznaju podudarnosti koja pospješuje učenje i obogaćuje uvid. Jedna je od osnovnih uloga metafore, prepoznata još u antici, dati staro ime novomu sadržaju ili stari sadržaj osvježiti novim imenom (npr. rukav rijeke ili noga stola). Svakodnevni je jezik na taj način pun zaboravljenih, klišejiziranih ili mrtvih metafora koje čine dio inventara doslovnih značenja (npr. u riječi umoran ne osjeća se više prvotno značenje glagola umoriti, ubiti). Zato se u romantizmu, nasuprot antičkoj teoriji, javilo mišljenje da je sav jezik u osnovi metaforičan (J.-J. Rousseau, J. G. Herder, S. T. Coleridge). Metafora za romantičare nije samo ukras mišljenja, nego čini temeljnu strukturu jezika i svijesti. Budući da svijet postoji samo kroz jezik, a ne izvan njega, on se oblikuje i mijenja s pomoću metafore. Po tom shvaćanju riječi ne upućuju na stvarnost i nemaju unaprijed utvrđenih značenja kao u klasičnoj retorici, nego ih dobivaju tek u uporabi. Zato metafora zapravo stvara sličnosti koje naizgled tek dovodi u vezu proširujući tako i mijenjajući i značenja riječi i njima posredovano iskustvo stvarnosti. U tome je smislu jedina posebnost jezika književnosti da ističe i osvješćuje metaforu kao opće stvaralačko i razvojno načelo jezika. Na to se tumačenje nadovezuje i moderna interakcijska teorija po kojoj metafora međudjelovanjem dviju različitih ideja u istom izrazu stvara potpuno novo jezično značenje (I. A. Richards, Max Black). Iako se poetska metafora u toj tradiciji tumači samo kao očigledniji primjer opće višeznačnosti, ipak je književna teorija izdvajala poetske ili inovativne metafore zbog njihove sposobnosti da apstraktne sadržaje prikažu na osjetilan način i povežu inače nespojiva područja iskustva (npr. Ruže su munje misli, T. Ujević). Zato se u teoriji i praksi interpretacije književnog teksta dugo održalo uvjerenje kako je metafora ključ za njegovo pravo značenje jer njezina višeznačnost omogućuje povlašten pristup svjetonazoru i opusu pojedinog autora. S druge strane, metafora navodi i čitatelja da joj dovrši značenje vlastitom predodžbenom aktivnošću pa time preobražava i njegovo iskustvo svijeta. Jednu od važnijih novina u teoriji metafore uveo je strukturalni lingvist i književni teoretičar R. O. Jakobson. On je u jeziku razlikovao metaforički i metonimijski pol. Svaka jezična jedinica stupa u dva tipa odnosa s drugim jedinicama – metaforički odnos sličnosti pri odabiru značenja te metonimijski odnos kontekstualne susljednosti pri kombinaciji govornih čestica. Svaki govor podrazumijeva odgovarajući izbor među tim polovima. Metaforičkom se polu priklanja književnost, a unutar nje osobito pjesništvo, odn. određena razdoblja književne povijesti (npr. romantizam, simbolizam ili nadrealizam). Iako je Jakobson prihvatio temeljnu ideju romantizma da cjelinom jezika upravljaju figurativni zakoni koji ne dopuštaju sigurno razlikovanje između figure i doslovnoga jezika, on se ipak poput same romantičarske teorije oslanjao na staroretoričko uvjerenje da se metafora može ne samo prepoznati nego i opisati u nemetaforičkome jeziku teorije. Nasuprot takvu strukturalističkomu polazištu, poststrukturalizam ističe nemogućnost prepoznavanja metafore bilo kao figurativne zamjene, bilo kao poremećaja uobičajenoga rečeničnoga konteksta te umjesto kao sastavnicu teksta tumači metaforu kao učinak čitateljske atribucije.

2. U lingvistici se metafora tumači kao bitan čimbenik u proširenju leksičke, semantičke strukture. Metaforičke promjene u semantičkoj strukturi često nastaju širenjem uporabe specijaliziranoga nazivlja. Biti alergičan, izraz je koji pripada medicinskomu vokabularu, ali kojim se također u poopćenoj uporabi metaforičkim proširenjem značenja iskazuje antipatija prema nekomu ili nečemu. U kognitivnoj lingvistici metafora se tumači kao jedan od temelja ljudskoga konceptualnoga (pojmovnog) sustava. Time se ističe da svijet oko sebe poimamo kroz metaforički strukturirane pojmove te da jezične strukture i svakodnevni govor obiluju metaforičkim izrazima. Kognitivna lingvistika zato govori o tzv. konceptualnim metaforama. Postoji izvorna konceptualna domena na koju se preslikava, odnosno s pomoću koje se poima ciljna konceptualna domena. U pozadini izraza Potrošio si sve moje vrijeme nalazi se konceptualna metafora Vrijeme je novac, gdje se ciljna domena vremena razumijeva s pomoću izvorne domene novca. Takve jezične izraze kognitivna lingvistika naziva konvencionalnim metaforama jer nisu proizvoljni, već su određeni konvencijom, tj. čovjekovim kulturnim iskustvom.

3. U filozofiji metafora znači prijenos nekoga tuđeg imena ili jednoga značenja riječi na drugo, te se ovisno o smjeru prenošenja značenja razlikuje: 1. prijenos s roda na vrstu, 2. s vrste na rod, 3. s vrste na vrstu i 4. po analogiji (Aristotel). U suvremenome smislu metafora se rabi najčešće u 4. značenju, tj. onda kada je doista moguća adekvatna pretvorba neke osjetilne zamjedbe u sliku i obratno. Tako razumljena metafora dobiva svoj radikalni izraz u skolastičkome poimanju istine kao adaequatio intellectus et rei, što je po F. Nietzscheu temeljna zabluda tradicionalne metafizike, jer tada sâmo spoznavanje nije ništa drugo nego govor u metaforama, dakle laž. U tom su pogledu sva temeljna metafizička pitanja čisto metaforologijska, tj. takva da počivaju na pukom osjetilnom prividu i njegovoj zamjedbi (aisthesis). Metaforu je u filozofiji potkraj XX. st. rehabilitirao – za razliku od J. Derridaa – tek H. Blumenberg, koji u metaforici ne vidi nikakav lijepi privid, nego temeljni filozofski zahtjev za čovjekovim konačnim izlaskom iz Platonove špilje, u kojoj on – okovan svojim osjetilima – vidi jedino sjene ideja.

metafora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 1.4.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40344>.