Artaud, Antonin

ilustracija
ARTAUD, Antonin

Artaud [aʀtọ'], Antonin, francuski pjesnik i esejist (Marseille, 4. IX. 1896Ivry-sur-Seine, 4. III. 1948). Premda slaba psihičkog i fizičkog zdravlja, već se od mladosti bavio glumom, crtanjem i režijom. Neko je vrijeme predano sudjelovao u nadrealističkom pokretu i objavio zbirke pjesama Pupkovina limba (L’Ombilic des limbes, 1925), Vaga za živce (Le Pèse-Nerfs, 1925), ali se od njega udaljuje spoznavši da popravljanje svijeta »iz perspektive vječnosti« nema previše značenja. Vjeruje, naprotiv, u svoje pjesničko poslanje, unatoč patnjama povremeno poremećena uma, koji je za njega medij istraživanja i sredstvo proširenja granica svijesti, kazališnoga govora i jezika. Bio je Dullinov i Jouvetov suradnik; radio cijeli život na stvaranju nove kazališne estetike. Za njega je kazalište više od književnosti, to je »najdublja realnost« i potpuna sloboda do koje se stiže pobunom, nesputanom pa i neljudskom tjelesnošću, istodobnim poticanjem svih osjetila. Šokantni prizori krvi i okrutnosti trebali bi djelovati na gledatelje kao magija i egzorcizam. Njegova su scenska djela nesavršena, Spaljeni trbuh ili luda majka (Ventre brûlé ou la mère folle, 1927), Obitelj Cenci (Les Cenci, 1935), ali programatska: njima želi prekinuti s tradicijom, odbaciti stare scenske oblike, psihološko kazalište i naturalizam. U povijesti kazališne estetike i književnosti ostat će ponajprije kao pisac poznate studije Kazalište i njegov dvojnik (Le Théâtre et son double, 1938), koja je na tragu manifesta Kazalište okrutnosti (Le Théâtre de la cruauté, 1933). Od ostalih tekstova, od kojih su mnogi objavljeni tek posmrtno, ističu se Pisma iz Rodeza (Lettres de Rodez, 1946), potresno svjedočanstvo o borbi protiv pomračenja uma, i Van Gogh, samoubijen društvom (Van Gogh, le suicidé de la société, 1947).

Citiranje:
Artaud, Antonin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4032>.