merovinško pismo ili merovingika (lat. scriptura merovingica ili franco-gallica), srednjovjekovno latinsko pismo koje je bilo u uporabi u franačkoj državi za dinastije Merovinga od VI. do VIII. st. Nastalo je iz rimske kurzivne minuskule i nije se dalje razvijalo, pa se ubraja u nacionalna latinska pisma kao što su talijanska prekarolinška minuskula, vizigotika, beneventana i inzularna pisma, koja su imala prostorno i vremenski ograničenu uporabu. Merovingika se upotrebljavala kao dokumentarno i knjižno pismo. Drži se da je nastala ponajprije kao dokumentarno pismo u kraljevskoj kancelariji za pisanje kraljevskih diploma te da se nakon toga upotrebljavala kao knjižno pismo u skriptorijima za pisanje kodeksa. Po općim se obilježjima ubraja u minuskulna pisma, a odlikuje ju zbijenost, izduženost slova nagnutih na lijevu stranu, zadebljanje gornjih i donjih produžetaka (→ latinica) te velik broj ligatura. Na oblikovanje toga pisma utjecala je pisaća podloga, jer se u doba njegova nastanka u kancelariji Merovinga rabio papirus. Najstariji danas poznati primjerci pisani merovingikom, 37 izvornih kraljevskih diploma, čuvaju se u Archives Nationales u Parizu. Najstariji je sigurno datirani spomenik pisan merovinškim pismom diploma Klotara II. iz 625. Knjižna merovingika upotrebljavala se u samostanskim skriptorijima, pa se izdvaja više tipova toga pisma već prema osobitostima koje su došle do izražaja u pojedinim skriptorijima, kao što su oni u najglasovitijim samostanima Luxeuil, Corbie, Laon, Sankt Gallen itd. Knjižna merovingika ima osnovne značajke kao i kancelarijska, ali s kaligrafskim tendencijama. Kodeksi pisani tim pismom potječu iz VII. i VIII. st., a ukrašeni su biljnim i životinjskim motivima pastelnih boja i zlatom.
