struka(e):

arija (tal. aria: napjev), vokalna skladba za solističko pjevanje uz instrumentalnu pratnju. Obično je dio većih, složenih glazbenih oblika – opere, oratorija, kantate, ali se javlja i samostalno kao koncertna arija.

Prvotno, od XVI. st., arija je vokalna skladba oblikovana strofno, tj. s jednom istaknutom melodijom koja se ponavlja uza svaku kiticu. U XVII. st. strofna arija postaje okosnicom talijanske opere te dobiva višedijelni oblik i glazbeni sadržaj arije u užem smislu; mjesto iste melodije uz svaku kiticu, tekst se podređuje razvijenijoj glazbenoj građi, a glavnim obilježjima arije postaju melodioznost i pjevnost. Opernom arijom izražavaju se lirska ili čuvstvena raspoloženja protagonista nasuprot recitativu, u kojem se, kao prethodniku arije, dramska radnja tumači ili obrazlaže. Oko 1630. do 1750. prevladava trodijelna arija, oblikovana po shemi ABA (tzv. aria da capo), s kraćim instrumentalnim uvodom (ritornello), koja je postala najizrazitijim oblikom talijanske barokne opere. U okvirima te strogo simetrične formalne sheme razvili su se, već prema dramatskoj situaciji, izražaju ili vokalnom stilu, raznoliki tipovi arije: virtuozna aria di bravura, polagana, meditativna aria cantabile, zatim aria infuriata – arija srdžbe ili bijesa, šaljiva buffo aria, tugaljiva aria di sentimento itd. Međutim, neovisno o tipu, težište je u baroknoj ariji većinom na virtuoznom pjevanju u stilu belkanta, a manje na dramskom sadržaju. Od doba klasike arija se sve više prilagođuje dramskomu zbivanju (Ch. W. Gluck) i karakterizaciji likova (W. A. Mozart) te dobiva raznolikije, često dvodijelne ili višedijelne oblike, a u XIX. st. oslobađa se shema i poprima oblike prokomponirane dramatske scene (G. Verdi). Ariju, kao središnji operni oblik, rabe mnogi europski skladatelji počev od XIX. st. u operama nacionalnog izraza, obogaćujući je vlastitim nacionalnim glazbenim idiomima ili koloritom (M. Glinka, B. Smetana, V. Lisinski). S pojavom Wagnerove glazbene drame napušta se tradicionalna arija zatvorena oblika. Obnavljaju je ponovno u XX. st. neki skladatelji neoklasičnog i neobaroknog smjera, oživljujući starije operne oblike.

Citiranje:

arija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/3791>.