struka(e): | |
ilustracija
M, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. feničko pismo, 3. starosemitsko mem, 4. aramejsko pismo, 5. rano grčko pismo, 6. klasično grčko pismo, 7. grčko minuskulno pismo, 8. oskičko pismo, 9. umbrijsko pismo, 10. klasična rimska kapitala, 11. rimski kurziv, 12. rimska uncijala, 13. beneventana, 14. gotica

M. 1. Osamnaesto slovo hrvatske latinice i dvanaesto latinske, za sonant /m/, silabičkoga imena em. Oblikovni kontinuitet majuskulne inačice može se pratiti sve do starosemitskoga mem (leksičkoga značenja »voda«), valovito isprekidane okomite linije s pet ili šest poteza, što se posredno izvodi iz egipatskih hijeroglifa za vodu, pričem je valovita linija postavljena vodoravno. U ranome grčkom pismu, kao rezultat pisanja zdesna nalijevo, produžen je nadolje krajnji desni potez. S prelaskom na pisanje u desnom smjeru u grčkoj se minuskuli spušta krajnji lijevi potez, a broj »valova« svodi se na dva. U grčkoj pak je uncijali oblik simetričan, s koso smještenima svim četirima linijama. Odatle je preuzet i u ćirilicu, gdje je uglavnom sačuvao oblik, a poslije i u hrvatsku glagoljicu, možda i latiničkim posredovanjem. Suvremeni majuskulni latinički oblik razvio se iz rimske kapitale, gdje se slovo oblikovalo vrlo slično klasičnomu grčkom obliku, no uz posredovanje italičkih alfabeta (oskički, umbrijski), gdje je cikcak-linija razbijena u tri vertikale. Već u rimskom kurzivu pojavio se minuskulni oblik kakav su uglavnom nasljedovale latiničke srednjovjekovne inačice i koji se pronio sve do danas. U rimskoj su se uncijali oštri bridovi zaoblili, a slovo se još proširilo i skratilo. Prekidanjem duktusa pri pisanju koso zašiljenim perom, u beneventani i gotici, postiže se naglašena oštrina vrhova slovnih lukova.

Kroz povijest hrvatskog latiničkog pravopisanja jedina je osebujnost u pisanju slova m povremena kratica ∼, nastala pod utjecajem latinske prakse kraćenja, a postavlja se na samoglasnik ispred izostavljenoga m (npr. iazichõ = jazikom), u svim regijama, osim u Boki i Slavoniji: M. Marulić 1521., B. Gradić 1567., P. Zoranić 1569., B. Kašić 1628., P. Vitezović 1696.

Hrvatski glas m potječe od praslav. *m i od glasa m dobivenog u tijeku južnoslavenskog i hrvatskog razvoja. Praslavensko m potječe od indoeur. *m i od indoeur. pozajmljenica iz drugih jezika. Hrvatski m nastaje u asimilaciji po mjestu tvorbe od n ispred usnenih suglasnika (zelembać < zelenbać), a u pojedinim slučajima potječe od n ispred metateze likvida (mrijest < *nerstь). Glas m dolazi i u pozajmljenicama iz raznih jezika: magnet (< grč.), moment (< lat.), mafija (< tal.), puma (< španj.), samba (< port.), dama (< franc.), smog (< engl.), mustra (< njem.), mazut (< rus.), smjer (< češ.), majur (< madž.), šamar (< tur.), mikado (< jap.).

2. U mjeriteljstvu (M), znak za decimalni predmetak mega; (M) znak za staru mjernu jedinicu maksvel; (m) znak za mjernu jedinicu metar.

3. U logici, kratica (M) za srednji pojam (lat. terminus medius) u silogističkome zaključku, također i oznaka za premještanje premisa jednoga zaključka prilikom konverzije (metathesis praemissiorum) ili konsonanatâ jednoga jezičnoga korijena.

4. U latinskim natpisima, kratica (M) za Manlius, Marcus, maximus, manipulus i dr.

5. U sustavu rimskih brojeva, znak (M) za broj 1000 (M, od latinski mille: tisuću).

6. U fizici, znak (M) za moment sile i magnetizaciju; znak (m) za masu i magnetski moment.

7. U astronomiji, znak (M) za apsolutnu magnitudu; znak (m) za prividnu magnitudu.

Citiranje:

M. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/m>.