TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Lj

Lj, sedamnaesto slovo hrvatske abecede, za palatalni /ļ/; dvoslov (l + j). U starim se hrvatskim latiničkim tekstovima taj glas katkad bilježi jednako kao /l/, a puno češće kao i u kontaktnim stranim tekstovima: talijanskom ili madžarskom grafijom. U dalmatinskih i dubrovačkih pisaca, katkad i kod bosanskih, prevladavaju dakle usporedno oblici gli i gl (obično na kraju riječi, ispred suglasnika ili ispred samoglasnika i): B. Gradić 1567., D. Ranjina 1568., P. Hektorović 1568., P. Zoranić 1569., Š. Budinić 1582., J. Baraković 1614., M. Alberti 1617., M. Gazarović 1623., B. Kašić 1628., J. Palmotić 1670., Ivan Grličić 1707., J. Banovac 1747., G. Ilijić Varešanin 1799., Augustin Miletić 1815. Uz gl Bernardin Splićanin 1495. piše i gly, a N. Ranjina 1507., F. Lastrić 1766., I. Đurđević 1728. glj. M. Marulić pak u svim pozicijama piše samo gl. Dvoslovom ly, prema madž. uzoru, pišu ugl. autori sjeverozap. Hrvatske i neki slavonski autori: F. Vrančić 1606., I. T. Mrnavić 1631., P. Zrinski 1660., J. Habdelić 1674., J. Mulih 1742., A. Kanižlić 1759., M. A. Relković 1762 (prvo izdanje Satira), V. Došen 1768., A. Ivanošić 1788., Josip Ernest Matijević 1802., T. Mikloušić 1821., J. Lovrenčić 1825., Ignacij Kristijanović 1830. Od kraja XVIII. st., osobito kod slavonskih autora, sve češće stoji dvoslov lj: M. A. Relković 1779 (drugo izdanje Satira), B. Leaković 1795., J. S. Relković 1796., G. Peštalić 1797., Ivan Marević 1800., I. Ambrozović 1808., G. Čevapović 1820., Karlo Pavić 1821., Adalbert Horvat 1824., M. Jaić 1833. Jednoslove, kojima je u osnovi modificirano slovo l, pisao je P. Vitezović: he6_1091.jpg 1696., a 1703. he6_1092.jpg. Nastojeći što više pojednostavniti abecedu, i Lj. Gaj predložio je 1830. jednoslovno pisanje he6_1093.jpg (s kvačicom kao oznakom palatalnosti), ali se 1835. ipak odlučio za dvoslov he6_1094.jpg, pri čem ponad j ne stoji točkica, nego crtica nalik zarezu. Od 1838. uvrježuje se ipak oblik s točkicom: lj, baš kakav su već bili koristili slavonski pisci. – Za potrebe Akademijina Rječnika hrvatskog i srpskog jezika 1878. Đ. Daničić uveo je jednoslov, sa subskriptom u obliku zareza: ļ, koji se koristio i u starijim Akademijinim filološkim izdanjima.

U staroslavenskim azbukama, glagoljici i ćirilici, nema posebnoga znaka za glas /lj/, pa se on u tekstovima predočavao ili samim slovom l (kada je stajao ispred prednjih vokala), ili njegovom vezom s jerom (izvorno znakom za meki poluglas), jatom, dvoslovom ju; u ćirilici i vezom s dvoslovima ja i je. U bosaničkim tekstovima, pod utjecajem talijanske grafije, piše se dvoslov he6_1095.jpg.

U hrvatskome je glas lj palatalan (nepčan) sonant (u transkripciji HAZU i LZ-a znak ļ) kao u talijanskome, a ne palataliziran (umekšan) glas (u transkripciji LZ-a ľ) kao u ruskome (hrv. poļe, rus. poľe). Hrv. glas ļ potječe od praslav. *l ispred j (ljubiti < ljubiti), od j iza usnenih suglasnika u starijem (kupljen < kupļenъ) i novom jotovanju (koplje < kopьje) i od l ispred kratkoga jekavskog refleksa jata (ljeto < lěto). Glas ļ dolazi i u pozajmljenicama iz raznih jezika: ljiljan (< lat.), školj (< tal.), ljama (< španj.), fotelja (< franc.), baklja (< njem.), boljševik (< rus.), kecelja (< madž.), pa i lješ uz leš (< tur.).

Citiranje:
Lj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37694>.