Lukić, Vitomir, hrvatski književnik (Zelenika, Boka kotorska, 24. IX. 1929 – Sarajevo, 30. V. 1991). Nakon završetka studija jugoslavenskih jezikâ i književnosti na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, od 1959. radio je kao srednjoškolski profesor u Konjicu i Sarajevu, 1965–67. bio je lektor na Sveučilištu u New Delhiju, potom urednik obrazovnoga programa Televizije Sarajevo. Već se prvim djelom, zbirkom pripovijedaka Soba za prolaznike (1965), predstavio kao intelektualistički pisac zaokupljen položajem i etičkim dvojbama pojedinca u suvremenome svijetu. To je istaknuto i u romanu Album (1968), nefabulativnoj prozi utemeljenoj na evokacijama ratnoga djetinjstva, a osobito u djelu kojim je zaključen njegov književni opus, hermetičnu romanu Hodnici svijetloga praha (1989), o rasapu jedne obitelji, odn. o čovjeku kao žrtvi vremena. Njegova modernistički strukturirana proza, obilježena meditativnošću, liričnošću i esejističnošću, a često i ironijom, groteskom i fantastikom, odudara od prevladavajuće bosanskohercegovačke pripovjedačke prakse njegova naraštaja. Objavio je i hermetičnu zbirku pjesama Praznik stvari (1969), zbirku poetsko-proznih zapisa Sanovnik nasmijane duše (1976) te prozne zbirke Zaustavljeni kalendar (1970; u njoj je, skraćen i redigiran, ponovno objavljen Album), Životinje, ljudi (1973) i Seansa (1981).
