Liguri, predindoeuropski narod čija su mnogobrojna plemena (Apuanci, Decijati, Saluvijci, Vedranti i dr.) isprva nastanjivala prostrano područje jugoistočne Galije (od Pireneja do gornjega toka rijeke Pada) i Lombardije (od Alpa pa sve do doline Arna). Seobama Kelta potisnuti su početkom IV. st. pr. Kr. na područje Primorskih Alpa i sjeveroistočnih Apenina. U II. st. pr. Kr. potpali su većim dijelom pod vlast Rima; Apuanci su se preselili na područje Beneventa. Pošto su Rimljani 123. pr. Kr. pobijedili najjače ligursko pleme, Saluvijce, podignuli su na njihovu području kaštel Aquae Sextiae (Aix-en-Provence). Jedno stoljeće poslije neka su ligurska naselja postala rimske kolonije (Augusta Taurinorum – Torino, Augusta Praetoria – Aosta). Po Ligurima nazvao je car August devetu regiju Italije (Liguria).
Jezik. Ligurski jezik govorio se u području Ligurije (u sjeverozapadnoj Italiji) i u jugoistočnoj Francuskoj prije romanizacije. Poznat je samo iz onomastike i nekoliko glosa (na ligurskome jeziku nema natpisa), pa se ne da pouzdano utvrditi je li riječ o predindoeuropskom ili indoeuropskom jeziku. No u njemu se daju nazrijeti dva sloja: jedan predindoeuropski i jedan vjerojatno indoeuropski sloj riječi/imena. Ligurski je ostavio nešto tragova u sjevernotalijanskoj i okcitanskoj onomastici, sufiksima i rječniku.
