struka(e):

jezikoslovlje (lingvistika), znanstveno proučavanje ljudskoga jezika, konkretnih (prirodnih) jezika u pojedinim zajednicama i jezične komunikacije. To je proučavanje znanstveno po tome što se temelji na promatranju, popisivanju, opisivanju, klasifikaciji i objašnjavanju jezičnih činjenica, a suzdržava se od toga da među tim činjenicama predlaže izbor ili preporučuje uporabu u ime estetskih, moralnih, vjerskih, političkih i sličnih načela. Po tome »znanstveno« stoji u oprjeci prema »preskriptivnomu«, »normativnomu«, osiguravajući tako da se ostane na području nepristrana istraživanja, bilježenja onoga što se doista govori ili piše, a ne da se preporučuje kako bi trebalo govoriti ili pisati. Jezikoslovlje se sastoji od niza pojedinačnih disciplina, već prema tomu kojim se jezičnim razinama bave (fonetika i fonologija, uključujući i prozodiju, zatim grafemika, monematika /morfematika/ i morfologija, sintaksa, tvorba riječi, leksikologija, semantika itd.) ili s kojega gledišta jeziku pristupaju (psiholingvistika, sociolingvistika, pragmatika, tekstna lingvistika /lingvistika teksta/, kognitivna lingvistika i dr.). – Iako je ljudsko zanimanje za jezik staro vjerojatno koliko i ljudske zajednice (u mitologijama i vjerovanjima starih naroda jeziku se redovito pridaje značajno mjesto), jezikoslovlje kao dobro definirano područje istraživanja nastalo je početkom XIX. st., a istom u početku XX. st. postalo je u punom smislu te riječi znanstvenom disciplinom s jasno određenim predmetom i pouzdanom metodologijom istraživanja. Tijekom XIX. i u početku XX. st. jezikoslovlje se konačno odvojilo od filologije i gramatike, s kojima je do tada bilo prepleteno. – No jezikoslovlje ima dugu pretpovijest. Prvi pokušaji sustavnoga tumačenja i opisa jezika pojavili su se kod starih Grka u okviru filozofije, i zatim filološke obradbe homerskih spjevova i drugih starih tekstova, a kod starih Indijaca u svezi s filološkim naporima za očuvanje autentičnog oblika svetih vedskih tekstova. Dugo indijsko filološko iskustvo, koje se u početku prenosilo usmeno, sistematizirao je opisujući sanskrt svojega doba (i uspoređujući ga sa starijim vedskim) Pāṇini (oko V. st. pr. Kr.). On i njegovi sljedbenici precizno su klasificirali glasove prema artikulacijskim značajkama, analizirali uzajamne utjecaje glasova u govornom nizu, uočili glasovne alternacije, riječi podijelili prema semantičkomu kriteriju na ime, glagol, prijedlog i česticu, analizirali morfeme od kojih se sastoje riječi, sastavljali popise osnova i korijena. Takav tip opisa dijelom su preuzeli Kinezi i Arapi; u Europi se za nj saznalo istom u XVIII. st., ali je ostavio traga u poredbenopovijesnom jezikoslovlju XIX. st. Kod Grka se o jeziku raspravljalo u okviru filozofije (jesu li imena stvarima po prirodi ili po dogovoru, po konvenciji – φύσεı ili ϑέσεı). Razvijajući Platonovo naučavanje o jeziku (dijalog o jeziku Kratil), Aristotel je dao podjelu na vrste riječi (ime, glagol, vezni element), odredio glavne dijelove rečenice i opisao glasove s akustičkoga stajališta, a to je postalo osnovica za daljnju razradbu gramatike kod Grka. Na temelju dostignuća filozofije, retorike i osobito kritike teksta homerskih spjevova, u III. i II. st. pr. Kr. u Aleksandriji su se glasovni, gramatički i leksički podatci sistematizirali. Djelo Dionizija Tračanina (II. st. pr. Kr.) Gramatičkο umijeće sustavno je izlaganje grčke gramatike, a po njemu je sama gramatika i nazvana; nakon dvije vrste riječi kod Platona (ime i glagol), tri kod Aristotela, pet kod stoika (ime, apelativno ime, glagol, član, veznik), Dionizije, kao i njegov prethodnik Aristarh sa Samotrake, razlikuje osam vrsta riječi (član, ime /u koje su uključeni pridjevi i brojevi/, zamjenica, glagol, particip /odvojen od glagola/, prilog /koji obuhvaća i uzvik/, prijedlog, veznik); razrađene su i osnove sintakse. Takvu su gramatiku preuzeli Rimljani i primijenili na latinski. Osim zanimljivih napomena Marka Terencija Varona (116. do 27. pr. Kr.) o jezičnoj srodnosti i razvoju, dijalektalnim razlikama, posuđivanju, Rimljani samoj disciplini nisu dali bitnih prinosa (ipak, mjesto člana, koji latinski nije imao, Rimljani su uveli kao posebnu vrstu riječi uzvik). Preko kasnorimskih gramatičkih djela Elija Donata (IV. st.) i Priscijana iz Cezareje (V/VI. st.) antičko naslijeđe gramatičkoga opisa preuzeto je i sačuvano u srednjem vijeku i održalo se u tradicionalnim školskim gramatikama. U srednjem vijeku obnovljene su rasprave o odnosu između imena i predmeta u (novo)platonovskom i aristotelovskom duhu, a modisti su vodili značajne rasprave o značenju. Na praktičnom planu, iz tih spekulativnih rasprava razvilo se razlikovanje pridjeva i imenice mjesto jedinstvene kategorije imena. Unatoč pojedinačnim vrijednim razmišljanjima koja nisu naišla na veći odjek (islandski gramatički opis iz XIII. st., Danteova razmišljanja o romanskome jezičnom srodstvu i o jezičnom razvoju te vrlo točna klasifikacija talijanskih dijalekata) srednji vijek nije doveo do bitnog napretka. No u srednjem vijeku Biblija je bila prevedena i na neke pučke jezike, a ti su prijevodi bili potencijalni uzorci za jezičnu usporedbu. U doba humanizma i renesanse ponovno su otkriveni mnogi antički tekstovi o jeziku, a istodobno su pučki jezici postali predmetom opisa. Godine 1492. Elio Antonio de Nebrija objavio je prvu potpunu gramatiku i prvi opsežan rječnik jednoga pučkoga jezika, španjolskoga, a uskoro su se počeli opisivati i drugi pučki jezici. Velika geografska otkrića te u idućim stoljećima kolonijalna osvajanja u Americi, Africi, Aziji i Australiji, prevođenje Evanđelja na najrazličitije jezike i sl. otkrivali su nove jezične svjetove. U XVII. st. treba spomenuti Gramatiku iz Port-Royala (1660; autori Antoine Arnauld i Claude Lancelot), koja je trebala biti opća i razumska (logička) pa je nastojala gramatičke kategorije poistovjetiti s logičkima. Osim toga, u XVII. i XVIII. st., s osnutkom akademija, pomno su opisivani veliki kulturni europski jezici. Razvoju zanimanja za jezik pogoduje prosvjetiteljstvo, racionalizam i enciklopedizam XVIII. st., sklonost usporedbama, i posebno otkriće sanskrta (za što je zaslužan Hrvat iz Donje Austrije Filip Ivan Vesdin, redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo). Britanski sudac u Calcutti William Jones u raspravi iz 1788. upozorio je na srodnosti sanskrta sa staroperzijskim i s europskim jezicima i pretpostavio da su se svi oni razvili iz nekoga starijega jezika, koji se nije očuvao. I sam Vesdin pisao je 1798. o podudarnostima između sanskrta, avestičkoga i germanskoga.

Činjenice nakupljene tijekom XVIII. st. počele su se sustavno istraživati. Godine 1816. Franz Bopp objavio je prvi sustavan i razmjerno iscrpan prikaz morfoloških podudarnosti u konjugaciji indoeuropskih jezika (analiza korijena i sufiksa) i time utemeljio poredbeno jezikoslovlje (→ poredbenopovijesna lingvistika; Danac Rasmus Christian Rask dvije godine prije Boppa napisao je djelo u kojem je uspoređivao nordijske jezike s drugim indoeuropskim jezicima, ali je djelo objavio istom 1818; Rask je upozorio na važnost sustavne glasovne podudarnosti kao kriterija za utvrđivanje jezičnoga srodstva). Poredbenoj dimenziji dodao je Jacob Grimm (Njemačka gramatika, 1819–37) i povijesnu, proučivši u mnogobrojnim starim tekstovima njemački i druge germanske jezike. Poredbenopovijesnu (komparativnohistorijsku) metodu mogao je provjeriti i dotjerati Friedrich Christian Diez u svojoj Gramatici romanskih jezika (1836–44), jer je njihovo zajedničko ishodište, latinski (za razliku od praindoeuropskoga i od pragermanskoga), bilo vrlo dobro poznato. Pokušaj Wilhelma von Humboldta da stvori opću lingvistiku (za Humboldta je jezik duhovna djelatnost naroda kroz koju on izražava svoju individualnost, svoj »duh«) očito je bio preuranjen, pa je u potpunosti valoriziran istom polovicom XX. st., ali se od Humboldta održala rudimentarna tipološka klasifikacija jezika (→ tipološka lingvistika). Polovicom XIX. st. počinje se, u medicini, fizici i sl., proučavati narav i fiziologija glasa, a te spoznaje o fonetici sistematizirao je za potrebe lingvistike Eduard Sievers. Smatrajući jezik prirodnim organizmom koji se rađa, živi i umire, August Schleicher nastojao je 1850-ih i 1860-ih na proučavanje jezičnoga razvoja primijeniti Darwinovu teoriju, utvrdio je rodovsko stablo indoeuropskih jezika, a u svezi s time zahtijevao je da se u proučavanju jezika primjenjuju onako stroge metode kao i u prirodnim znanostima. Jednako je tako upozorio na neravnomjernu dinamiku razvoja u pojedinim jezicima (litavski, koji je zabilježen kasno, nerijetko ima oblike arhaičnije od sanskrtskih i starogrčkih), na potrebu poznavanja fonetike u terenskim istraživanjima, kao i na važnost istraživanja živih jezika i govora, bez obzira na to imaju li ili nemaju pisanu tradiciju (litavski i kašupski). Jedinstvenomu indoeuropskomu prajeziku i mehanici rodovskoga stabla Johannes Schmidt suprotstavio je ideju diferenciranoga prajezika i teoriju valova u razvoju. I drugi su lingvisti upozorili na značaj proučavanja dijalekata kao i na utjecaj tzv. supstrata u razvoju jezika (Graziadio Isaia Ascoli). Skupina mladih lingvista iz Leipziga pokrenula je 1878. tzv. mladogramatičarsku školu (Karl Brugmann, Hermann Osthoff, nešto poslije kao glavni teoretičar Hermann Paul; → mladogramatičari), prvu školu koja je, iako jednostrana, pružila prvu rigoroznu znanstvenu metodu u jezikoslovlju, a temeljila se na osnovnoj pretpostavci da se jezici razvijaju prema strogim i beziznimnim fonetskim zakonima, a ono što se ne može objasniti zakonima objašnjava se analogijom. Ako se jezikoslovlje do tada razvijalo manje ili više linearno, od tada se razvija u nekoliko paralelnih pravaca. Potkraj XIX. st. razvija se jezična psihologija (Wilhelm Wundt) i semantika (Michel Bréal), koje su u određenom smislu riječi upozoravale na ono što su mladogramatičari zanemarivali, ali je lingvistička geografija (Jules Gilliéron, Jakob Jud, Karl Jaberg, Mario Roques) sustavno i žestoko kritizirala osnovne mladogramatičarske postavke i upozoravala na mnogobrojne izvanjezične čimbenike u razvoju jezika. Derivati su geografske lingvistike metoda Wörter und Sachen, španjolska folklorna škola (Juan Ramón Menéndez Pidal) te arealna lingvistika Mattea Giulija Bartolija. Preteče su modernoga razmišljanja o jeziku, od kojih je mnogo toga prihvatio i Saussure, Amerikanac William Dwight Whitney i Poljak koji je dugo djelovao u Rusiji Jan Niecisław Baudouin de Courtenay.

Posmrtnim objavljivanjem Tečaja opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea 1916 (prema studentskim bilješkama s predavanja objavili su ga Saussureovi kolege i učenici) utemeljeno je moderno jezikoslovlje (lingvistika) kao znanstvena disciplina u punom smislu te riječi. Iako je već u doba nastanka mladogramatičarske škole objavio značajan rad koji je u praktičnim rješenjima navijestio novu teoriju, tek u svojim predavanjima (između 1906. i 1913) Saussure je jezik promatrao kao ljudsku instituciju i pokušao ga odrediti s pomoću nekoliko dihotomija (antinomija): jezična djelatnost: jezik kao sustav / govor (kao primjena sustava u komunikaciji), jezični znak: označeno / označitelj, pristup jeziku: interna lingvistika / eksterna lingvistika, perspektiva proučavanja: sinkronija / dijakronija, odnosi u jeziku: in praesentia (ili sintagmatski) / in absentia (poslije suženi na paradigmatske). Kako god bilo, vrijednost (koja proizlazi iz odnosa) jedan je od ključnih pojmova ukupnoga Saussureova teoretskoga konstrukta. Iako nije naišao na željeni prijam odmah nakon objavljivanja knjige, Saussureov se nauk o jeziku pokazao iznimno plodotvornim. Njegov nasljednik u Parizu Antoine Meillet inzistirao je na društvenoj dimenziji jezika (francuska sociološka škola) i da je to »sustav u kojem se sve drži«, ali nije uočio mnogo toga bitnoga. Najdosljednijim tumačima i nastavljačima Saussureova djela smatraju se pripadnici Praške škole, ponajprije njezin glavni teoretičar Nikolaj Sergejevič Trubeckoj i glavni »animator« Roman Osipovič Jakobson (a i jedan i drugi bili su odgojeni u ruskoj lingvističkoj i filološkoj tradiciji), kao i drugi suradnici. Polazeći od Baudouina de Courtenaya i Saussurea razvili su (sinkronijsku i dijakronijsku) fonologiju kao granu lingvistike, protumačili jezične funkcije, dali uzorke za strukturalni opis morfologije, razvili tzv. aktualnu analizu rečenice, sustavno proučavali pitanja književnoga jezika i pjesničkoga jezika itd. Nakon okupacije Čehoslovačke i Trubeckojeve smrti (1938) Jakobson je, osobito u Americi, razvio binaristički pristup opisu jezika, posebno fonologije (→ binarizam), te tzv. aprioristička tumačenja jezičnih činjenica (npr. osnovni glasovni trokut), dok je »funkcionalist« i »realist« André Martinet, iako vanjski suradnik, vjernije tumačio i razvijao prašku tradiciju i Saussurea kao autor mnogobrojnih studija o ključnim jezičnim pitanjima (dvostruka artikulacija, riječ, klasifikacija monema, ekonomija u jeziku itd.), posebice o fonologiji i dijakronijskoj fonologiji. Neke osnovne Saussureove postavke (forma i supstancija, tipovi odnosa u tekstu itd.) do krajnjih su granica doveli predstavnici glosematike (danskoga ili kopenhagenskoga strukturalizma), posebice njezin utemeljitelj i glavni teoretičar Louis Trolle Hjelmslev, i jezikoslovlje pretvorili u strogu teoretsku disciplinu. Dakako da je i u drugim zemljama (Rusija, Poljska, Rumunjska, Velika Britanija itd.) bilo značajnih poklonika Saussureova nauka ili pak sljedbenika Praške škole i glosematike.

U Americi su okolnosti bile nešto drugačije, pa je i razvoj jezikoslovlja tekao drugačije. Antropolog (etnolog) i lingvist Franz Boas upozorio je da se europska poredbenopovijesna metoda ne može uspješno primijeniti na proučavanje indijanskih jezika, koji nemaju pisane tradicije i koje je moguće upoznati često samo fragmentarno, pa je počeo razvijati američki deskriptivizam polazeći od onoga što se može izravno promatrati. Njegov učenik lingvist (etnolingvist) Edward Sapir po mnogočemu je blizak Saussureovim rješenjima (obojica su poznavala radove W. D. Whitneya, a Sapir je imao dobar uvid u Saussurea), iako mu je nazivlje posebno i primjereno ponajprije američkim okolnostima. Leonard Bloomfield, biheviorist, strogo je polazio od toga da se valjan jezični opis može izvesti samo na temelju onoga što se može izravno i nepristrano promatrati, bez introspekcije, a to je ponašanje (jezik je samo jedan od oblika ljudskoga ponašanja; → biheviorizam). Jedan od oblika ponašanja jedinica njihova je distribucija, a distribucijsku analizu jezika razvili su i formalizirali Bloomfieldovi učenici Zellig Sabbetai Harris, Charles Francis Hockett i George Leonard Trager (→ distribucionalizam), koji su također razvili i analizu na izravne (neposredne) sastavnice. Kako su se i europski i američki strukturalizmi ponajprije bavili jezikom samim za sebe, a zanemarili veze jezika s izvanjezičnim svijetom, već uoči II. svjetskog rata, a osobito nakon njegova završetka, jezikom se bavi i obavijesna teorija, jezik se počinje proučavati statistički i matematički, proučavaju se psihološki aspekti komunikacije i učenja jezika (→ psiholingvistika), sve se veća pozornost poklanja društvenim aspektima jezika (→ sociolingvistika) uključujući i pitanja bilingvizma i teorije jezika u kontaktu (Uriel Weinreich, Einar Ingvald Haugen), tekstnoj lingvistici, pragmatici, kognitivnoj lingvistici. Kako ni tradicionalni američki strukturalizam (Bloomfield i sljedbenici) ni analiza na izravne sastavnice nisu u opisu mogli riješiti pitanje dvosmislenosti i diskontinuiranih sastavnica, Harrisov učenik Noam Avram Chomsky izradio je strogu i visoko formaliziranu metodu jezične analize, poznatu kao transformacijsko-generativna (ili preobrazbeno-proizvodna) gramatika (usp. i generativna ili proizvodna gramatika). Iako je sam autor, nakon prve verzije (1955), u nekoliko navrata teoriju dorađivao, pa neke postavke i značajno mijenjao, ona je doživjela golem uspjeh i u Americi i u Europi, ali je istodobno na nju bilo i mnogo oštrih reakcija koje su joj poricale svaku znanstvenost. U jezikoslovlju danas u pogledu pristupa jeziku te metoda analize i opisa vlada velika raznolikost, pa ima veći broj pristupa koji se često kombiniraju i dopunjuju.

Od kraja XIX. i početka XX. st. hrvatski su jezikoslovci ravnopravno sudjelovali u europskom razvoju s Vatroslavom Jagićem, Josipom Florschützom, Tomislavom Maretićem. U međuratnome razdoblju romanist Petar Skok i slavist Stjepan Ivšić pripadali su samomu vrhu u odgovarajućim područjima, iako nisu u metodologiji sami primjenjivali sve značajne novine u jezikoslovlju njihova doba. Petar Guberina jedan je od prvih hrvatsku jezikoslovnu javnost upoznao sa stilistikom Charlesa Ballyja, a posredno i sa Saussureovim naukom. Saussureovu lingvistiku prvi je na Sveučilištu počeo sustavno poučavati Vojmir Vinja, a slično je činio Zdenko Škreb za fonologiju. S osnutkom Zagrebačkoga lingvističkoga kruga (1956), koji su niz godina vodili Radoslav Katičić i Bulcsú László, najmodernije metode jezikoslovnih istraživanja polako je prihvatio velik broj jezikoslovaca, a moderno jezikoslovlje ušlo je i u sveučilišnu nastavu. Svojim radovima hrvatsko su jezikoslovlje modernizirali osobito anglist Rudolf Filipović, talijanisti Žarko Muljačić i Pavao Tekavčić, slavist Dalibor Brozović i dr.

Citiranje:

jezikoslovlje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/jezikoslovlje>.