Lasić, Stanko, hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Karlovac, 25. V. 1927 – Pariz, 5. X. 2017). Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o Milutinu Cihlaru Nehajevu. Na tome je fakultetu 1955–76. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu. Pisac velike erudicije, u teoretskim je radovima nakon strukturalističkih i naratoloških studija (Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize, 1973; Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike, 1977) razradio metodu tzv. ontološkoga strukturalizma, u kojoj je spajao strukturalizam s naslijeđem Hegelove filozofije te društvenim i biografskim kontekstom (Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam, 1994), primjenjujući ju u višegodišnjem istraživanju djela i života Miroslava Krleže koje je započeo djelom iz područja intelektualne povijesti Sukob na književnoj ljevici 1928–1952 (1970), a nastavio knjigama Struktura Krležinih »Zastava« (1974), Krleža: kronologija života i rada (1982), Mladi Krleža i njegovi kritičari: 1914–1924 (1987), Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži (I–VI, 1989–93), u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo. Iz povijesti hrvatske književnosti objavio je i studiju Roman Šenoina doba (1863–1881) (Rad JAZU, 1965) te monografiju Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910) (1986). Objavio je i opsežne Autobiografske zapise (2000), intelektualnu analizu vlastitoga života, te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje Iz moje lektire: portreti (2001). Dobitnik je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.
