Larkin [lα:'kin], Philip Arthur, engleski pjesnik i romanopisac (Coventry, 9. VIII. 1922 – Hull, 2. XII. 1985). Studirao je u Oxfordu, a 1955. postao knjižničarom na Sveučilištu u Hullu. Nakon dvaju ranih romana: Jill (1946) i Djevojka u zimi (A Girl in Winter, 1947), sve se više profilirao kao pjesnik. U početku je bio pod utjecajem W. B. Yeatsa, poslije su na njega sve više djelovala tada suvremena pjesnička kretanja u Engleskoj, pa je 1950-ih u okviru skupine The Movement dobio poticaje koji su ga, uz stanovit oslonac na Th. Hardya, učinili jednim od glavnih engleskih pjesnika druge polovice XX. st. Nezadovoljan kulturnim univerzalizmom velikih prethodnika kao što su bili T. S. Eliot, W. H. Auden ili S. Spender, Larkin je uveo antiromantičan i nepatetičan, duhovit pa i gorak, racionalan, ali istodobno kolokvijalan ton prožet prizorima i emocijama običnoga života provincije i predgrađa. Prihvativši usto ritmove i rječnik svakodnevnoga živoga govora, uspjelo je te elemente stopio s klasičnom elegancijom engleske metrike, pa je svojim pjesmama utjecao na mlađe pjesničke naraštaje. Uz razmjerno mali pjesnički opus, Larkin je napisao i knjigu eseja o jazzu, Sve što je jazz (All What Jazz, 1970), te uredio Oxfordsku antologiju engleskoga stiha XX. stoljeća (The Oxford Book of Twentieth Century English Verse, 1973). Najznačajnije zbirke: Sjeverni brod (The North Ship, 1945), Manje izvarani (The Less Deceived, 1955), Vjenčanja na Duhovsku nedjelju (The Whitsun Weddings, 1964) i Visoki prozori (High Windows, 1974).
