Guo Moruo [guo moẓuo] (pinyin; tradicionalno Kuo Mo-jo [~ moo]; pravo ime Guo Kaizhen), kineski književnik, znanstvenik i političar (Sha-wan, Sichuan, XI. 1892 – Peking, 12. VI. 1978). Nakon tradicionalna školovanja otišao (1914) u Japan na studij medicine, ali se posvetio studiranju stranih jezika i književnosti. Upoznao se s djelima Spinoze, Goethea, Schillera, Turgenjeva, Tolstoja, Whitmana, Tagorea i drugih pa je, u duhu kasnoromantičarskih i larpurlartističkih strujanja, u Tokyju zajedno s Yuom Dafuom osnovao (1921) književno društvo Chuangzao (kineski: stvaranje, kreacija), proizašlo iz stečevina pokreta 4. svibnja 1919. Upoznao se s djelima japanskih marksista; 1925. priklonio se marksizmu i zagovarao revolucionarnu umjetnost. Sudionik kineske revolucije 1925–27; nakon pobjede Kuomintanga pobjegao (1927) u Japan; kada je izbio Kinesko-japanski rat, vratio se (1937) u Kinu. Nakon pobjede Narodne revolucije (1949) zauzeo je istaknuto mjesto u kulturnom i političkom životu. Za Kulturne revolucije (1966) napadan, pod pritiskom se odrekao svojih književnih djela; rehabilitiran nakon 1970. U bogatu i raznovrsnu opusu istaknuo se kao pjesnik, prozaik, dramatičar, kritičar, prevoditelj i publicist te kao paleograf i proučavatelj kineske povijesti i kulture. Stekao popularnost pjesništvom romantičarskoga nadahnuća i slobodna stiha: Božice (Nu shen, 1921), Zvjezdano nebo (Xiang kong, 1923), Vaza (Ping, 1925). U prozi slijedi često romantičarski intonirana, melankolična raspoloženja s mnogim elementima autobiografskoga: Maslina (Ganlan, 1926), Pagoda (Ta, 1925), Mrtva pisma (Luoye, 1928). U dramama se bavi likovima iz prošlosti: Qu Yuan (1942), osobito ženskima: Cai Wenji (1959), Wu Zetian (1962). Na temelju pročavanja kostiju za proricanje i zapisa na bronci napisao više zapaženih studija o kineske prošlosti: Korpus natpisa na broncama iz razdoblja dviju dinastija Chou (Liang Zhou jin wen ci da xi lu kao shi, 1935). Ostavio značajne prijevode Goethea, Tolstoja, Marxa i drugih.
