struka(e): |

krivotvorina ili falsifikat, kopija, imitacija ili preinaka umjetničkih djelâ, najraznovrsnijih predmeta umjetničkoga obrta, dokumenata, novčanica, izrađena radi prijevare ili obmane.

Krivotvorena umjetnička djela i predmete umjetnoga obrta često izrađuju vrsni stručnjaci i umjetnici, što olakšava prodaju na tržištu, gdje često te krivotvorine izdrže stručnu ocjenu. O potpunoj je krivotvorini riječ kada krivotvoritelj izradi posve novo djelo, nastojeći oponašati stil određenog umjetnika ili razdoblja i dajući mu umjetno proizvedenom korozijom, patinom, crvotočinom i sl. vanjski izgled starine. Djelomična je krivotvorina djelo manje poznatog ili nepoznatog umjetnika na koje je krivotvoritelj stavio signaturu nekoga čuvenog umjetnika kako bi pri prodaji postigao što veću cijenu. U tu kategoriju idu i djela koja su fragmentarno sačuvana, a krivotvoritelj im je samovoljno rekonstruirao manjkave dijelove da im podigne vrijednost. Krivotvorine su zapravo i različite rekonstrukcije koje su stručnjaci pogrješno izveli (npr. Laokoontova skupina i Diskobol u Vatikanu, građevinski zahvati engleskog arheologa A. J. Evansa na antičkoj palači u Knosu na Kreti), premda nisu subjektivno željeli izvršiti prijevaru. Krivotvorenje umjetničkoga djela, odn. predmeta umjetnoga obrta, poznato je već u antici, osobito u doba Rimskoga Carstva, kada je potražnja za grčkim umjetničkim djelima bila velika. Krivotvorili su se brončani i zlatarski predmeti, lažno su se signirali kipovi (signature Opus Phidiae i Opus Praxitelis na postoljima veličanstvenih kipova Dioskura na Kapitoliju u Rimu). Srednji vijek nije poznavao krivotvorenje umjetnina; ono se ponovo javilo u doba renesanse, s porastom zanimanja za klasične starine i pojavom mnogobrojnih skupljača umjetnina. Krivotvorili su se antički epigrafski spomenici, portretna poprsja, kipovi, keramika, medalje, geme, novci, nakit i dr. Često se i nisu svjesno radile krivotvorine, nego kopije ili replike izrađene za skupljače koji su u svojim zbirkama htjeli imati poznata djela antičke likovne umjetnosti (mladi je Michelangelo izrađivao takve kipove u tzv. maniera antica). U to su doba bili poznati krivotvoritelji Hans Hoffman (XVI. st.), koji je za tržište izradio velik broj slika A. Dürera, i neki Franchard (XVII. st.), koji je radio Rafaelove slike. Nove mogućnosti za krivotvorenje nastale su u XVIII. st., u doba klasicizma, kada su se, među ostalim, krivotvorile antičke geme, novci i pompejanske slike. U XIX. i XX. st. područje krivotvorina znatno se proširilo. U Egiptu su se počele krivotvoriti egipatske starine (amuleti, skarabeji, grobna plastika, pa čak i mumije). Krivotvorile su se zatim grčke tanagra-figurice, kineska sitna plastika, grčke vaze, sardo-fenička glinena plastika, staklene čaše starokršćanskoga doba, slike Leonarda da Vincija, toskanska skulptura XV. st., porculan, pokućstvo, djela suvremenih umjetnika itd. Polovicom XIX. st. Giovanni Bastianini prodao je mnogo krivotvorenih umjetnina, osobito renesansnih, koje su dospjele u bezbrojne muzeje i privatne zbirke (njegova terakota Savonarola, tobože rad iz XVI. st., nabavljena je za Victoria and Albert Museum u Londonu i dugo se vremena smatrala majstorskim djelom talijanskoga cinquecenta). U Italiji, koja je postala najznačajnijom zemljom po izvozu starina, krivotvorenje se najviše razvilo. Oko 1900. postojala su mnogobrojna krivotvoriteljska središta: u Umbriji su se krivotvorili radovi od bjelokosti i majolike (poznati krivotvoritelji stare majolike bili su Ferruccio Mengaroni i Cassimiro Tomba), u Toskani slike i pokućstvo (znameniti krivotvoritelj pokućstva Getulio Cecci), u Laciju antički novac i mramorni kipovi, u Napulju gotovo svi predmeti umjetničkoga obrta (osobito pokućstvo), u Emiliji padovanska bronca XVI. st., a u Veneciji stare čaše i ogledala. Nakon 1900. u Italiji se naveliko počela proizvoditi keramika u stilu orvietanske keramike XI. i XII. st. God. 1916. počela je djelatnost izrazito darovita talijanskoga klesara Alcea Dossene, koji je kao krivotvoritelj raskrinkan tek 1927. Njegov zanimljiv životni put opisao je trgovac umjetninama Augusto Jandolo u knjizi Sjećanja jednog antikvara (Memorie di un antiquario, 1940). U Francuskoj su oko 1880. postojale radionice koje su opskrbljivale trgovce krivotvorenim umjetničkim predmetima (ističu se porculanske manufakture Samson i Bourdois et Blok). Opsežna je bila djelatnost znamenita krivotvoritelja Andréa Mailferta: slike (A. Dürer, J.-H. Fragonard), statuete, pokućstvo, nakit i dr. U svojoj knjizi U zemlji antikvara (Au pays des antiquaires, 1934) on tvrdi da je tridesetak tisuća različitih krivotvorina iz njegovih radionica razasuto širom svijeta. Njemački krivotvoritelji proširili su svoju djelatnost i na krivotvorenje predmeta od bjelokosti i mnogobrojnih drugih sitnih proizvoda umjetničkoga obrta, tzv. bibelota. S mnogo uspjeha i u većim razmjerima krivotvore se djela novijih slikara (J.-F. Millet, Van Gogh, A. Modigliani, G. De Chirico, S. Dali, M. Utrillo i dr.). Stručnjaci računaju da danas u svijetu ima nekoliko desetaka tisuća Utrilla, a ne mnogo manje C. Corota. Gotovo iz dana u dan izbijaju u javnosti škandali o krivotvorinama, od kojih nisu pošteđeni samo naivni kupci već i muzejske i galerijske ustanove.

Moderne metode istraživanja (kemijske i mikroskopska analiza, infracrvene zrake, rendgenske snimke, ultraljubičasta fotografija, računalna analiza i dr.) omogućuju razmjerno sigurnije utvrđivanje krivotvorina. Zbog širenja krijumčarenja i prodaje krivotvorina osnovan je početkom 1960. poseban stručni odjel Interpola.

U krivotvorenju dokumenata postoji više vrsta i stupnjeva. Djelomične su krivotvorine one kojih se sadržaj podudara sa sadržajem nekadašnjeg izvornika, ali u koje su ušle različite nadopune i izmjene teksta; umetanjem novoga teksta pokušavao se promijeniti prvotni smisao dokumenta. Potpune su krivotvorine fiktivni izvornici, tj. oni koji su potpuno izmišljeni i koji imaju vanjska i unutar. obilježja izvornika. Takve krivotvorine imaju krivotvoreni potpis ili pečat. Krivotvorenje dokumenata svih vrsta počelo je već u ranome srednjem vijeku. Najpoznatija je krivotvorina Konstantinova darovnica (donatio Constantini), nastala vjerojatno u papinskoj kancelariji u drugoj polovici VIII. st. Kada su u XII. st. isprave dobile značenje dokaznoga sredstva u pravnim sporovima, krivotvorenje dokumenata, osobito u korist crkava i samostana, uzelo je toliko maha da je papa Inocent III. govoreći o pobožnoj laži ustao protiv krivotvorenja. Zbirke crkvenih i samostanskih dokumenata (kartulari) obiluju djelomičnim i potpunim krivotvorinama. Mnogi su se samostani domogli nekih dobara u doba kada isprava nije imala onu pravnu moć i važnost koju je imala poslije, pa je na temelju faktičnoga pravnoga stanja poslije iskonstruirana isprava da se prikaže kao izvornik; mnogobrojne takve isprave imale su zadaću štititi stečeno pravo. U novome vijeku javili su se krivotvoritelji rodoslovnih isprava i grbovnica; među njima se nalaze imena ljudi koji su u svoje doba imali značajnu ulogu u javnome životu (poznati hrvatski protestantski pisac P. Skalić tvrdio je da potječe od poznate veronske obitelji Scaliger). Mnoštvo krivotvorenih isprava po cijeloj Europi potaknulo je, u doba humanizma, razvoj najvažnije pomoćne povijesne znanosti, diplomatike, što je utjecalo i na razvoj povijesne znanosti uopće. Krivotvorile su se i kronike, anali i različiti drugi povijesni spisi, pa njihovu istinitost treba pomnjivo ocjenjivati. Nedavno je krivotvorinom proglašena i kopča iz Prenesta (Fibula Praenestina), koja se smatrala jednim od najstarijih primjera latinskoga pisma.

Zbog različitih motiva i u najrazličitije svrhe krivotvorila su se također mnoga teološka i književna djela, memoari, korespondencija, politički dokumenti i spisi. Književna djela krivotvorila su se već u antičko doba (Fedrove basne), a ta se praksa nastavljala i dalje (William Henry Ireland, potkraj XVIII. st., i John Payne-Collier, prva polovica XIX. st., krivotvorili su djela W. Shakespearea). Mnogobrojne su i krivotvorine političkih spisa i dokumenata; u novijoj povijesti poznat je takav dokument tzv. Emski brzojav. U drugoj polovici XIX. st. izbio je velik krivotvoriteljski škandal u Francuskoj. Michel Chasles nabavio je 1861–67. velik broj različitih dokumenata, navodno kupljenih od nekoga francuskog emigranta, odbjegla iz Francuske za revolucije 1791. Bili su to autografi i zapisi znamenitih ličnosti (I. Newtona, W. Shakespearea, G. Galileija i mnogih drugih), koji su otkrivali do tada sasvim nepoznate činjenice (Newtonovo pismo kojim je dokazivao da je B. Pascal prije njega otkrio zakon gravitacije); na kraju se utvrdilo da su svi ti dokumenti krivotvoreni.

Citiranje:

krivotvorina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/krivotvorina>.