struka(e): |

kozmetika (grč. ϰοσμητıϰὴ [τέχνη]: umijeće ukrašavanja), umijeće ukrašavanja i njege tijela te pripravci koji se pritom koriste. Danas posebno područje medicine, tijekom povijesti prilagođivala se higijenskim i estetskim zahtjevima pojedinih razdoblja i sredinâ. Osim medicinskim spoznajama služi se dostignućima farmaceutske i kemijske znanosti. Arheološki ostatci potvrđuju da su prapovijesni ljudi pripremali pigmente i miješali ih s vezivnim tvarima kako bi ukrašavali tijelo. Slične su postupke primjenjivali i stari Sumerani, Babilonci, Egipćani, Židovi i Indijci pri pripremanju boja za oslikavanje tijela prigodom svečanosti, kao i za medicinske i estetske svrhe. Arheološki nalazi u Egiptu iz 4200. pr. Kr. pokazuju da su prvi kozmetičari bili svećenici, koji su se ujedno bavili i liječenjem. Sumerski ep o Gilgamešu (oko 2000. pr. Kr.) otkriva uporabu pigmenata i mirisnoga bilja, a kasniji egipatski tekstovi (oko 1550. pr. Kr.) donose, osim medicinskih savjeta, upute za pripremanje kozmetičkih tvari. Pritom se navode sastojci životinjskoga, biljnog i mineralnoga podrijetla koji su služili za bojenje kose, uklanjanje bora, jačanje zubi, šminkanje, friziranje, uklanjanje neugodnih mirisa i suvišnih dlaka. Kana se koristila za bojenje kose, noktiju, dlanova i stopala. Higijenska kozmetika bila je u Egiptu jednako razvijena kao i dekorativna, a obuhvaćala je ponajviše pranje tijela i masažu te primjenu mirisnih kupki, ulja i masti. Tako su u Tutankhamonovoj grobnici (XIV. st. pr. Kr.) pronađene posude za mirisna ulja od bjelokosti i alabastra, u kojima su se držali mirisi mošusa, ambre, tamjana, timijana, cibeta, a služili su za mirisanje prostorija, balzamiranje te prigodom prinošenja žrtava. Biblija sadrži podatke o kozmetici starih Židova, a Talmud donosi spomen na mirisna ulja, masaže, pomazanje tijela, umivanje, kupanje i balzamiranje. Hinduističke svete knjige Vede (1500. do 500. pr. Kr.) navode mnogobrojne ljekovite i mirisne droge, a poznato je da su stari Indijci izrađivali i umjetne dijelove tijela (rinoplastika). U antičkoj Grčkoj, gdje se kozmetika povezivala s medicinom, kozmetička je sredstva pripremao ljekarnik (farmakopol). U zbirci Corpus Hippocraticum, nastaloj pod utjecajem grčkog liječnika Hipokrata (460. do 377. pr. Kr.), navode se mnogobrojni kozmetički pripravci, slični onima u Egiptu, za poljepšavanje lica, protiv ispadanja kose i protiv sunčanih pjega, za uklanjanje suvišnih dlaka, za masažu i mirisanje. Mnogi grčki tekstovi svjedoče o poznavanju sredstava za šminkanje, toaletnih pudera iz praha mirisnoga bilja i bijeloga pigmenta, koji su služili za upijanje znoja, mirisanje kreveta i odjeće. Poznat je bio i pripravak za svijetljenje kose od šafrana, kojim su se služile hetere, te mirisna smola za depilaciju. Poznavanje blagotvorna djelovanja mirisa zabilježeno je u Ilijadi i Odiseji, kao i u zapisima grčkih filozofa Teofrasta s Lezba (III/II. st. pr. Kr.), koji je potanko opisao izradbu i fiksiranje mirisa s pomoću ulja. U doba Rimskoga Carstva nastale su i prve znanstvene rasprave o kozmetici, a najopširnije, sustavno djelo u 4 knjige napisao je Kriton (I. st.), liječnik cara Trajana. Pojedine dijelove njegove nesačuvane rasprave preuzeo je Galen (II. st.), koji u svojem opsežnom djelu o patologiji i terapiji raspravlja o kozmetici, primjenjujući i znanja starijih grčkih autora. O kozmetičkim navikama Rimljanki pisali su rimski književnici Katul, Tibul, Vergilije, Horacije i Petronije, a način pripreme kozmetičkih preparata zabilježio je Gargilije Marcijal (III. st.), koji navodi mnogobrojne pripravke na bazi perunike i drugoga mirisnoga bilja. U ranome srednjem vijeku spoznaje antičkih pisaca sačuvane su ponajviše u prijepisima bizantskih i arapskih autora. Bizantski pisac Pavao iz Egine (VII. st.) preuzeo je dijelove Galenove rasprave te naveo sredstva za njegu kože i zubi, a arapski liječnici Razes (850–923) i Ibn Sina (Avicena; 980–1037) povezivali su tjelesni izgled sa zdravljem te preporučivali terapijske i dijetetske mjere. U europskim se zemljama povećano zanimanje za kozmetiku javilo tek nakon križarskih ratova, kada su o njoj iz istočnih zemalja prenesene mnogobrojne spoznaje. Jedno od rijetkih djela o kozmetici na kršćanskom Zapadu, O ukrašivanju (De ornatu), napisao je anonimni pisac u XII. st. To je kompilacija antičkih, arapskih i salernitanskih autora, koja se pogrješno pripisivala liječnici Trotuli, pripadnici medicinske škole u Salernu. Među poznatijim raspravama iz XIII. i XIV. st. sačuvane su one Henrija de Mondevillea (Cyrurgia) i njegova učenika Guyja de Chauliaca (Chirurgia Magna, 1363), profesora medicinskoga fakulteta u Montpellieru, koji su u svojim djelima potanko obradili i spoznaje o kozmetici. Premda je u razdoblju renesanse uljepšavanje tijela, osobito u višim društvenim slojevima, bilo vrlo izraženo, rasprave o kozmetici u tom razdoblju nisu česte. Jedno od poznatijih djela koje otkriva kozmetičke navike suvremenika knjiga je Giovannija Marinella Ženski ukrasi (Gli ornamenti delle donne, 1562). Među mnogobrojnim postupcima ukrašivanja venecijanskih plemkinja, Marinello navodi i pripravak za svijetljenje kose; svijetla je kosa, sudeći prema mnogim slikama umjetnika visoke renesanse poput Tiziana, tada bila u modi. Istodobno je u svojim esejima Montaigne savjetovao primjenu pepela i finoga pijeska za izbjeljivanje kože lica, a engleska kraljica Elizabeta I. kupala se u vinu i mlijeku kako bi joj koža postala bijela i rumena. U XVII. st. znanstvenici su kozmetiku smatrali granom medicine povezujući higijenu sa zdravljem, pa su na tu temu pisali velik broj rasprava (osobito u Francuskoj i Italiji). Povijesna svjedočanstva, međutim, pokazuju da je osobna higijena i u višim slojevima bila zapostavljana. Na francuskom dvoru nedostatak higijene nadoknađivao se mnogim pripravcima, osobito parfemima (jedina káda u Versaillesu služila je kao vodoskok). Godine 1725. Giovanni Maria Farina uveo je mirisnu vodicu u Kölnu, koja je još i danas svjetski poznata kolonjska voda (francuski eau de Cologne). Za vladavine Marije Terezije (1717–80) i Josipa II. (1741–90), unatoč visokim porezima na kozmetičke pripravke, kozmetičke su se navike širile u zemljama Habsburške Monarhije. U XIX. st. kozmetika je bila priznata grana medicine pa je dobila znanstvene temelje. Ujedno je započela industrijska proizvodnja kozmetičkih sredstava, a otvorene su i prve kozmetičke škole u SAD-u (1883). U XX. stoljeću kozmetička se industrija naglo razvijala, okupljajući različite stručnjake. Kozmetička djelatnost obavlja se u malim salonima i većim »centrima ljepote«, a estetska medicina u ordinacijama i specijaliziranim klinikama. Otvoren je velik broj visokih škola za kozmetiku na farmaceutskim fakultetima u SAD-u i Europi. U Hrvatskoj je prije II. svjetskog rata nastava kozmetike bila dio programa Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Danas na dermatovenerološkim klinikama Medicinskog i Stomatološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu djeluju odjeli za dermatološku kozmetologiju. Dermatolozi surađuju s kirurzima-plastičarima, endokrinolozima, otorinolaringolozima, oftalmolozima, fizikalnim terapeutima i psihijatrima te psiholozima i sociolozima.

Citiranje:

kozmetika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kozmetika>.