Kotorska biskupija, katolička biskupija sa sjedištem u Kotoru u Boki kotorskoj (Crna Gora); obuhvaća Kotorski zaljev i Budvansko primorje. Postojala je vjerojatno već u ranokršćanskom razdoblju. Među sudionicima Drugoga nicejskoga koncila (787) spominje se kotorski biskup Ivan, a na splitskoj sinodi (927/928) bila je na popisu sufraganskih biskupija novoosnovane Splitske metropolije. Nakon toga biskupija je pripadala različitim metropolijama: Dubrovačkoj, od kraja XI. st. nakratko Barskoj pa opet Dubrovačkoj, kroz dugo razdoblje (1178–1828) Barijskoj biskupiji u Italiji, zatim do 1930. Zadarskoj i od 1969. Splitskoj metropoliji. Biskupijsko područje bilo je najšire za vladavine Nemanjića (1186–1371) jer je tada imala jurisdikciju nad gotovo svim katolicima u Srbiji; potom se suzilo samo na dio Boke, a u XVI. st. ponovo se proširilo na cijelu Boku te od 1828. na područje sve do Sutorine nadomak Baru. Od kotorskih biskupa zaslužni su za hrvatsku vjersko-kulturnu baštinu Franjo Uccellini Tice (1895–1937) i Pavao Butorac (1938–50). Danas od redovnika u biskupiji djeluju franjevci zadarske provincije sv. Jeronima, koji od 1575. posjeduju bivši samostan klarisa pokraj crkve sv. Klare, a od novijega doba isusovci na Gospinu otoku u Tivatskome zaljevu. Nekoć su u biskupiji postojali mnogobrojni ženski samostani (benediktinke, klarise, dominikanke i dvije kuće franjevačkih trećoredica), a danas djeluju uglavnom novije kongregacije: Služavke Malog Isusa (Dobrota, Perast, Prčanj), Milosrdnice (Kotor, Risan, Igalo) i Sestre Bezgrješnoga začeća (Dobrota). Iz te su biskupije blaženi Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska, sv. Leopold Mandić i službenica Božja Ana Marija Marović. Za Domovinskoga rata (1991–95) broj katolika u biskupiji naglo se smanjio; god. 2002. bilo ih je oko 10 000.
