Košutić, Sida, hrvatska književnica (Radoboj, 20. III. 1902 – Zagreb, 13. V. 1965). Učiteljsku školu završila je u Zagrebu te radila kao činovnica u državnim službama. Bila je glavna urednica Hrvatskoga ženskog lista (1939–43). Nakon II. svjetskog rata radila je kao lektorica. Već na početku književnog djelovanja dijaloškim poetskim tekstom K svitanju (1927), s temeljnom idejom težnje duše prema Bogu, posvjedočila je izrazit lirski talent te najavila trajnu kršćansku kontemplativnu i metafizičku zaokupljenost. Njezino je pjesništvo prožeto osjećajima samoće, tišine i boli te traženjem njihova smisla u ljubavi prema Bogu; ponajbolji joj je izraz pjesma u prozi. Domoljubno joj je pjesništvo autentično i lišeno patetike. Objavila je zbirke Osmijesi (1940), Vjerenička žetva (1943) i Jezero mrtvo (1956). Jeka sve tiša (Hrvatska revija, 1963), poema je moderne poetske strukture, nadahnuta ljubavlju prema zavičaju. Portreti (1928) i Jaslice (1933) lirski su romani s temeljnom idejom etičkog imperativa ostvarivanja dobra. Romansijersku trilogiju o životu na selu S naših njiva (Plodovi zemlje, 1936; Magla, 1937; Bijele tišine, 1940), obilježava lirski realizam s psihološkim nijansiranjem likova. Alegorična pripovijetka Vrijeska (1942) strukturirana je na paralelizmu zbilje s iluzijom. Žensku patnju i trpljenje tematizirala je u knjizi novela Mimoza sa smetljišta (1942). Objavila je i romansiranu svetačku biografiju njemačkog dominikanca Heinricha Susa Sluga vječne mudrosti (1930), a u rukopisu su joj ostali romani Velika šutnja, X i Kolijevka.
