Apeninski poluotok, poluotok u južnoj Europi; obuhvaća 150 000 km². Dug je oko 1400 km, širok do 300 km. Na zapadu mu je Ligursko i Tirensko more, na jugu Jonsko, a na istoku Jadransko. Na sjeveru prelazi u Padsku nizinu. Od Alpa je odvojen zapadnim rubom Ligurskih Apenina. Apeninski poluotok je gorovit; osnovicu čine apenini. Građen je od mezozojskih i kenozojskih stijena (vapnenac, konglomerati, pješčenjaci, škriljevci); paleozojskih stijena ima malo (Kalabrija). Uz zapadnu obalu ima mnogo eruptivnoga kamenja. Ruda gotovo nema. Apeninski poluotok dio je alpsko-mediteranskoga nabranog sustava. Potkraj eocena započelo je izdizanje Apenina i pojačala se vulkanska djelatnost. Boranje i rasjedanje trajalo je do kraja mioceana. U pliocenu su niži dijelovi transgredirani, a novonastali slojevi opet su u pleistocenu izdignuti u veće visine, ali nisu poremećeni. Tada su nastala mnogobrojna (108), pretežno mala, jezera (Trasimeno, Bracciano, Bolsena). Vulkanske erupcije (Vezuv), potresi, izdizanje i spuštanje tla još su česti; ima mnogo postvulkanskih pojava (topla vrela, solfatare, fumarole). Uz obale je klima sredozemna (siječanj 5 do 8 °C, srpanj 25 do 26 °C), a u planinama znatno oštrija. Godišnje oborine u obalnom pojasu 400 do 1200 mm, a u planinama 1200 do 1600 mm. Najveće rijeke (Arno, Tiber, Volturno) teku prema zapadu. Prirodni šumski pokrov (kesten, tvrdolisno drveće) znatno je smanjen.
