kongregacija (lat. congregatio: udruživanje).
1. U Katoličkoj crkvi, udruga slična crkvenim redovima, od kojih se razlikuje time što njezini članovi ne polažu svečane zavjete (vota sollemnia) već samo jednostavne (vota simplicia). Kongregacije su se počele osnivati u XVI. st. nakon Tridentskoga koncila; svrha im je apostolat, odgoj i karitativno djelovanje. Kongregacija koju odobri papa, a članovi su vezani doživotnim zavjetima, naziva se redovničkom kongregacijom (congregatio religiosa), u kongregaciji koju odobri dijecezanski biskup (tzv. kongregacija biskupskoga prava) zavjeti nisu doživotni, dok članovi svjetovnih kongregacija ne polažu zavjete. – Po kanonskome pravu kongregaciju čini i više samostojnih samostana istoga reda.
2. U Rimskoj kuriji, kongregacije su stalne ustanove kojima su na čelu kardinali, a povjerene su im određene funkcije u upravljanju Crkvom. Tijekom stoljeća mijenjale su broj i zadaće; nekad ih je bilo 15, pa 20 do 30, a danas ih je devet: Kongregacija za nauk vjere (prije Sv. oficij), Kongregacija za istočne crkve, Kongregacija za biskupe, Kongregacija za bogoštovlje i sakramente, Kongregacija za kanonizaciju, Kongregacija za kler, Kongregacija za redovnike i svjetovne institute, Kongregacija za katolički odgoj, Kongregacija za evangelizaciju naroda i širenje vjere (prije De propaganda fide).
