TRAŽI DALJE:
STRUKE:

knjižarstvo

knjižarstvo, skupni naziv za različite oblike trgovine knjigama, časopisima, zemljovidima, muzikalijama i dr., objavljenima na bilo kojem mediju. U povijesti je knjižarstvo uz raspačavanje obuhvaćalo i proizvodnju knjiga i sličnih publikacija.

Nakladnik može knjigu prodati izravno knjižari, koja je trgovina na malo, no postoje i različiti oblici posredne trgovine (komisionarska prodaja, distribucijski centri za prodaju na veliko). Knjige i ostale publikacije mogu se prodavati i u sklopu drugih trgovina, npr. robnih kuća, a rabljene i stare nude se u antikvarijatima. Nakladnik određuje cijenu knjige i popust knjižaru (rabat), kako bi ovaj pokrio trošak raspačavanja knjige i imao zaradu. Poseban su oblik raspačavanja knjige klubovi knjige; potječu iz doba osnivanja čitateljskih društava (XVIII. i XIX. st.), koja su objavljivala licencna izdanja u visokim nakladama. Veliki i značajni klubovi knjiga imaju danas višemilijunsko članstvo, npr. Bertelsmann, Doubleday Direct, France Loisirs.

Najstariji podatci o trgovini knjigama potječu iz starog Egipta; prodaju i posudbu knjiga bilježi i Talmud. U antici su poslovi nakladnika i knjižara bili objedinjeni. U V. st. pr. Kr. posebni knjižari u Ateni prodavali su knjige na agori; od IV. st. pr. Kr. knjižarska se mreža počela razvijati na Rod/os/u; pojavili su se putujući knjižari. Aleksandrija je u III. st. pr. Kr. bila najveći proizvođač knjiga i knjižarsko središte. Rimski prodavači (bibliopolae) imali su na svojim trgovinama (tabernae librarii) ispisane naslove rukopisnih knjiga koje su nudili na prodaju; knjige su se prodavale i u provincijama Rimskoga Carstva. Popisi knjiga za prodaju (katalozi) pojavili su se već u I. st. pr. Kr. Poznati sastavljači takvih popisa bili su gramatičar Artemon iz Kasandrije, povjesničar Filon Herenije iz Bibl/os/a i dr. U ant. doba i u sr. vijeku glavni je izvor informacija o knjigama bilo Prirodoslovlje Plinija Starijega u 37 knjiga.

Nakon propasti Rimskoga Carstva prepisivanje knjiga održalo se u samostanima, većinom benediktinskima, ugl. po narudžbi. Pri sveučilištima u Bologni, Parizu, Pragu i Oxfordu postojale su službe za prepisivanje i raspačavanje knjiga. Stationarius, tj. knjižar, organizirao je izdavanje sveučilišnih udžbenika i imao zajamčenu zaradu. Od XII. st. putujući trgovci (venditores librorum) širili su knjige i u manje imućnim slojevima. Promet knjigama nadzirale su crkv. vlasti, koje su ih cenzurirale i često ograničavale slobodnu prodaju. U XV. st. množili su se laički skriptoriji, pa je nastao velik broj skromnije opremljenih knjiga za široku publiku. U to je doba u Firenci postojala Ulica knjižara, u kojoj se nalazio i »knez svih knjižara« Vespasiano de Bisticci (1421–1498), nakladnik, pronalazač starih rukopisa i trgovac knjigama.

U drugoj pol. XV. st., s pojavom tiskarskoga stroja, knjižarstvo se naglo razvijalo u svim kult. središtima. Prvi tiskari bili su istodobno i nakladnici i knjižari: u XV. st. A. Manuzio u Veneciji, najbolji nakladnik grčkih i rim. klasika; u XVI. i XVII. st. obitelj Elzevir u Leidenu; u XVI. st. Ch. Plantin u Antwerpenu. Već u XV. st. počelo je stvaranje snažne knjižarske struke, kao posebne karike u procesu proizvodnje i raspačavanja knjiga. Neki su tiskari otišli u knjižare, kao npr. znameniti N. Jenson. Drugi su imali više trgovina i agente (factores) za raspačavanje svojih izdanja. Agenti su ispitivali tržište, dijelili letke, obilazili sajmove. Tako je P. Schöffer, Gutenbergov učenik, putovao u Pariz jer je prodaja postala jedan od najvažnijih čimbenika tiskarske industrije, a 1470. u Mainzu je izrađivao i promidžbeni materijal.

S pojavom velikoga broja naslova na tržištu, nužno pomagalo u raspačavanju knjiga postali su katalozi. Prvi katalog nakladnika izdao je Aldo Manuzio ml. 1541. Knjižarska mreža bila je dobro organizirana, veliki tiskari nakladnici raspačavali su svoje knjige iz Venecije, Lyona, Basela; dio te mreže bio je i Dubrovnik.

Knjige su se prodavale i na sajmovima, prvo s ostalom robom, a poslije posebno. Značajni sajmovi knjiga bili su u Lyonu, Strasbourgu i Frankfurtu na Majni (1569. ondje je prodavalo 17 knjižara iz cijeloga Frankfurta, 3 iz Venecije, 4 iz Lyona i 5 iz Genove), a potom u Leipzigu, koji je sve do 1945. bio najjače eur. knjižarsko središte (potkraj XIX. st. 8082 knjižare iz cijeloga svijeta slale su onamo knjige u komisionu prodaju). Od 1949. Frankfurtski je sajam ponovno vodeći međunar. sajam knjiga, iako su se u novije doba razvili mnogobrojni sajmovi knjiga širom svijeta.

I u Hrvatskoj su se prve knjižare pojavile uz tiskare koje su proizvodile glagoljske knjige: S. Bedričića u Senju (1493) i modruškoga biskupa Š. Kožičića u Rijeci (1529). Venecija, koja je već u XV. st. postala značajno tiskarsko i knjižarsko središte (ondje je od 1476. radio kao tiskar A. Paltašić, a od 1482. Juraj Dalmatin), dugo je bila središte za izdavanje i raspačavanje hrvatskih knjiga; prodajom knjiga bavio se i renesansni filozof Frane Petrić (Petris). Knjižar B. Occhi izdao je 1703. prvi popis publikacija na hrvatskom jeziku; njegovi su nasljednici 1782. osnovali tiskaru i knjižaru u Dubrovniku, koju je 1788. preuzeo A. Trevisan, a 1802. A. Martecchini.

U pogledu protestantskih izdanja hrvatsko je knjižarstvo bilo upućeno na susjednu Austriju i Njemačku. J. Zrinski organizirao je 1570. protestantsku tiskaru i knjižaru u Nedelišću, 1585. preselio ju je u Varaždin, ali su ju katoličke crkv. vlasti zatvorile. Domoljubnog je značaja bila tiskara i knjižara P. Vitezovića Rittera, osn. 1694. u Zagrebu. Bečki tiskar J. T. von Trattner, koji je 1773. osnovao svoju podružnicu u Varaždinu a 1774. u Zagrebu, konkurirao je domaćim knjižarama i širio njem. utjecaj. S ilirskim pokretom nastalo je novo razdoblje u hrvatskom knjižarstvu: 1852. Lj. Gaj, uz tiskaru, osnovao je u Zagrebu i Narodnu knigarnicu; usporedno su nicale knjižare u ostalim većim gradovima (Karlovac, Varaždin). Gl. izdavačku djelatnost u XIX. st. obavljala je Matica ilirska (utemeljena 1842); 1860. osnovane su knjižare L. Hartmana i A. Jakića. Potkraj XIX. i poč. XX. st. nakladništvo i knjižarstvo naglo su se razvili u svim većim hrvatskim gradovima. U Zagrebu su se u to doba os. isticali knjižari S. Kugli, koji je s Albertom Deutschem 1881. preuzeo knjižaru L. Hartmana, i M. Breyer, koji je 1904. otvorio modernu knjižaru. God. 1859. bilo je u Hrvatskoj 12 knjižara, a 1909. god. 74. Između dvaju svj. ratova Zagreb je bio značajno knjižarsko središte. Znameniti knjižari bili su M. Breyer, braća Kugli, Đ. Ćelap, Josip Hartl, Radoslav Horvat, Jutriša i Sedmak, Josip Kratina, Smiljan Sokol, Veljko i Zorka Vasić. I u Karlovcu, Koprivnici, Osijeku, Splitu, Sušaku i Varaždinu djelovale su knjižare od velikog značenja za kult. život. O razvijenosti hrvatskoga knjižarstva svjedoči i časopis Knjižarstvo, koji je izlazio od 1925. do 1932., a uređivali su ga Vladimir Prestini, J. Kratina i R. Horvat. Nakon II. svj. rata knjižare su bile nacionalizirane, što je zaustavilo razvoj knjižarske struke. Poč. 1960-ih velike drž. nakladničke kuće Mladost, Naprijed, Narodne novine, Školska knjiga i Tehnička knjiga otvorile su vlastite knjižare ili su djelovale u sklopu drugih poduzeća. U to doba velike su se naklade raspačavale preko mreže trg. putnika, akvizitera. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1991. privatizirana su velika drž. poduzeća, a privatno poduzetništvo pogoduje otvaranju knjižara.

U 1960-ima u poslovanje knjižara počela su se uvoditi računala. Za potrebe automatiziranoga poslovanja razvijeni su međunar. identifikacijski sustavi za različite vrste nakladničkih proizvoda (→ isbn; issn; ismn), iz kojih se izrađuju prugasti kôdovi (EAN) za optičko očitavanje publikacija u knjižarama.

Jedinstvena oznaka za knjige ISBN, stvorena 1969., poslužila je 1970-ih za sastavljanje kataloga knjiga na prodaju (books-in-print catalogues), opsežnih (i do više mil. naslova) popisa knjiga i slične građe, koje su objavila nakladnička poduzeća, a dostupne su na tržištu. Uz bibliografski opis tiskanih i elektroničkih publikacija te videozapisa takvi katalozi donose cijenu, a objavljuju se u tiskanom i elektron. obliku (na CD-ROM-u i internetu), pokrivajući golema govorna područja, te nude mogućnost elektron. narudžbe (Verzeichnis Lieferbarer Bücher za njem. govorno područje, Bowker’s Global Books in Print za engl. govorno područje, Ulrich’s Periodical Directory). U 1980-ima razvio se u Velikoj Britaniji način poslovanja zvan naručivanje na daljinu (teleordering); današnji elektron. sustavi naručivanja publikacija znatno pojednostavnjuju put knjige od nakladnika do kupca.

Zahvaljujući internetu, potkraj 1990-ih javljaju se mrežne knjižare kao oblik elektroničke trgovine u širem smislu. One nude mogućnost narudžbe objavljenih publikacija preko interneta, a isporuku na konvencionalan način. Najpoznatija je takva međunarodna knjižara Amazon.com, pokrenuta 1995. Elektronička trgovina knjigom u užem smislu riječi isporuka je elektroničkih publikacija elektroničkim putem.

Tisak na zahtjev (print-on-demand) tehnika je tiskanja i raspačavanja knjiga utemeljena na digitalnoj tehnologiji koja omogućuje da se kupcu na zahtjev otisne i dostavi određena publikacija. Potkraj 1990-ih unijela je u tradicionalno nakladništvo i knjižarstvo veliku novost promijenivši uvriježeno pravilo da se sadržaj prvo otisne, a potom raspača. Danas se sadržaj prvo raspača putem interneta, a tek onda se publikacija na zahtjev kupca otisne u knjižari (čak u samo jednom primjerku).

Citiranje:
knjižarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32118>.