knez izbornik (njem. Kurfürst, lat. elector), u njemačkom državnom pravu od ranoga sr. vijeka do početka XIX. st., član kolegija koji je birao njemačkog kralja. U XII. st. izbor kralja prešao je na nekolicinu najmoćnijih crkvenih i svjetovnih feudalaca. Prvotno je bilo sedam izbornika: tri crkvena (nadbiskupi Mainza, Triera i Kölna) i četiri svjetovna (falački grof, saski vojvoda, brandenburški markgrof i češki kralj). Od njih izabran njemački kralj postao je, prema zaključku donesenu u Reimsu 1338., i rimsko-njemački car. Izborni knezovi imali su znatne povlastice (uživali su carinski regal, imali pravo kovanja novca i zaštite Židova). S vremenom se broj knezova izbornika povisio na deset. Ta se institucija utrnula 1806. kada se Franjo II. Habsburški odrekao naslova rimsko-njemačkog cara i uzeo naslov austrijskog cara (Franjo I.).
