struka(e):

klasifikacija jezika, u lingvistici, postupak razvrstavanja jezika u skupine prema jednom od triju kriterija: genetskom, tipološkom i arealnom (→ jezici na svijetu). Prema genetskomu kriteriju jezici se svrstavaju u jezične porodice, ako su se razvili iz zajedničkoga prajezika. Prema tipološkomu kriteriju jezici se svrstavaju u jezične tipove po nekim relevantnim strukturalnim obilježjima, a prema arealnomu kriteriju u jezične saveze po zajedničkim obilježjima, nastalima zbog međusobnih kontakata. U ranim pokušajima klasifikacije jezika ta su se tri kriterija primjenjivala intuitivno, često se miješajući i s drugim, neznanstvenim kriterijima. Tako je Dante Alighieri u XIV. st. jezike Europe razvrstao prema tome kako se u njima kaže »da«, a G. W. Leibniz dijelio je poč. XVIII. st. jezike na arapske (misleći pritom na semitske i druge afro-azijske jezike) i kelto-skitske (misleći većinom na indoeur. jezike). Genetska se klasifikacija stala dosljedno provoditi od poč. XIX. st. u radovima prvih indoeuropeista (npr. F. Boppa), a teorijski ju je pol. XIX. st. razradio njem. lingvist A. Schleicher, pod utjecajem modela genealoškoga stabla prirodnih vrsta u biologiji. Tipološku klasifikaciju jezika prema morfološkim obilježjima razvili su poč. XIX. st. F. von Schlegel i W. von Humboldt. Novije su i razrađenije tipološke klasifikacije predložili u XX. st. E. Sapir, Georgij Klimov, Johanna Nichols i drugi. Arealna se klasifikacija jezika stala sustavnije razvijati tek pol. XX. st.

Citiranje:

klasifikacija jezika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/klasifikacija-jezika>.