Kalabrija (talijanski Calabria [kala:'bria]), regija na istoimenom poluotoku između Jonskog i Tirenskoga mora, južna Italija; 15 081 km², 1 959 050 st. (2011). Obuhvaća pokrajine Catanzaro, Cosenza, Crotone, Reggio di Calabria i Vibo Valentia. Pretežno planinski kraj; u sjevernome dijelu uzdiže se 2248 m visok Monte Pollino, a na jugu su masivi Sila (1928 m) i Aspromonte (1956 m). Gotovo je 1/3 Kalabrije pod šumom. U dolinama rijeka Crati, Neto i Savuto uzgaja se južno voće (agrumi, smokva), maslina i vinova loza. U planinskoj unutrašnjosti uzgaja se stoka (najviše ovca i koza). U obalnom dijelu dobro je razvijeno ribarstvo (tunolov). Tekstilna, kemijska, drvna industrija; proizvodnja keramike, papira. Turizam. Kalabrija se ubraja u gospodarski nerazvijena područja Italije sa stalnim iseljavanjem. Uz Catanzaro, koji je upravno središte Kalabrije, veći su gradovi i luke Reggio di Calabria, Cosenza, Crotone i Gioia Tauro (najveća talijanska kontejnerska luka). – Kalabrija je bila naseljena već u paleolitiku. Potkraj VIII. st. pr. Kr. Grci su započeli osnivati kolonije (Sibaris, Kroton i dr.). U IV. st. pr. Kr. poluotok su naselili italski Brutijci te mu dali ime Bruttium, a u III. st. pr. Kr. osvojili su ga Rimljani. Polovicom VI. st. pripala je Bizantu. Bila je izložena arapskim napadajima, a sjeverni dio osvojili su Langobardi. Na početku X. st. cijela je Kalabrija bila bizantska tema. Potom je pripala Normanima (polovica XI. st.) i bila dio Napuljskoga Kraljevstva, odnosno Kraljevstva Obiju Sicilija sve dok 1860. nije priključena Italiji.
