Jančić, Stanko

Jančić, Stanko, hrvatski kipar (Zagreb, 2. V. 1932Zagreb, 23. X. 2018). Diplomirao 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te do 1970. bio suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Član likovne skupine Biafre 1970–75. Od 1980. bio je docent, 1986–2002. redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji. Nakon prvih ekspresionističkih djela, dramatično pokrenute površine (Torzo i Krist, 1962–63; Nesreća, 1967., postavljena kao Mrtvi logoraš ispred muzeja Spomen-područja Jasenovac), počinje oblikovati hiperrealističke likove u obojenom poliesteru, bliske pop-artu i novoj figuraciji. U naše kiparstvo uvodi svakodnevne, trivijalne teme; ženskomu liku pristupa kritizirajući suvremeni trenutak, prikazuje ga kao predmet potrošnje, lutku s naglašenim erotskim atributima (Na plaži, 1968., Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu; Monokini, 1969., i U kadi, 1972., Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu), a u ciklusu Ljudi s ulice (Venerica, 1968; Striček, 1973., Gradska galerija u Dubrovniku; Kolporter, 1973; Prolaznik, 1974., i Ona i on, 1974–75., Gliptoteka HAZU u Zagrebu) donosi prikaze stvarnih ljudi sa zagrebačkih ulica. Potom zaokupljen temeljnim kiparskim problemima, odnosom volumena i prostora te naročito pokretom, radi malu plastiku, multiplicirane, stilizirane figure često bliske futurističkom izrazu (Padobranac, Pad bočno, Pobjednik, sve 1975). Rastavljanjem cjeline te višestrukim kombiniranjem njezinih dijelova dolazi do novih odnosa i značenja (Suita za olovnog vojnika, 1976; Pokretne stube / Eskalator, 1979–80). U čestoj temi ženskog akta (Predah, 1977; Jutro I, 1988; Odmor II, 1992; ciklus Čaj u pet, 2000) tijelo postaje strukturom, volumen i prostor osnovnim sadržajem. Oblikovao je portrete javnih osoba, poput Ahmeda Sékoua Touréa (1962), prvoga predsjednika Gvineje, gdje je 1960-ih boravio više puta, i Gustava Krkleca (1981., Osnovna škola Gustava Krkleca, Zagreb), sakralnu (postaje križnoga puta, 1977–99., Marija Bistrica; reljef Majka Božja Kraljica Hrvata, 1983., zagrebačka katedrala) i drugu javnu skulpturu (Majka i dijete, 1968–69., Jasenovac; Majka i dijete, 1985., dječji vrtić u Voltinom naselju, Košarkaši, 1989., Trg sportova, Odmor, 1990., park skulptura Gliptoteke HAZU, Čaj u pet, 2000., park Akademije likovnih umjetnosti, sve u Zagrebu). Izlagao u Zagrebu (1977. Nagrada »Vladimir Nazor«, 2003. retrospektiva), Skoplju, Sisku, Klanjcu i Rijeci, te na skupnim izložbama: Zagrebački salon (1973–75., 1978., 1984), Bijenale male plastike (Murska Sobota, 1975–81), Beogradski trijenale (1977), Hrvatsko kiparstvo 1955–1975 (Zagreb, 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz, 1977), Mala plastika (Zagreb, 1978), Lijevana skulptura u bronci (Zagreb, 1981), Mediteranski bijenale (Aleksandrija, 1982), Trijenale hrvatskog kiparstva (Zagreb, 1982–85., 1991., 2003). Istaknuvši se svojim analitičkim, metafizičkim, ali i intimističkim pristupima skulpturi, proširio je shvaćanje kiparstva i zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti.

Citiranje:
Jančić, Stanko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28670>.