izolacionizam (engl. isolationism), vanjskopolitička doktrina SAD-a koja se temelji na nemiješanju u politiku drugih država, osobito europskih. Začetnicima politike smatraju se G. Washington i Th. Jefferson. U prvim godinama postojanja SAD-a izolacionizam je odražavao preventivnu težnju mlade američke republike da se ogradi od miješanja ekspanzionističkih europskih sila u njezine poslove.
U prvim desetljećima XIX. st. SAD su u Monroeovoj doktrini pojam izolacionizma proširile na cijeli američki kontinent, pa su, zadržavši načelo nemiješanja u europske poslove, europskim silama nijekale pravo da se upleću u poslove novostvorenih republika Latinske Amerike. Tako se u tijeku XIX. i u početku XX. st. izolacionizam odnosio isključivo na Europu, dok su, naprotiv, u odnosu prema državama Latinske Amerike i Azije, SAD vodile sve naglašeniju ekspanzionističku politiku. Ideje izolacionizma utjecale su na vanjsku politiku SAD-a sve do 1917., kada je predsjednik W. Wilson, unatoč jakom otporu izolacionista, uveo SAD u I. svjetski rat na strani Antante. No tek što je rat bio dovršen, utjecaj izolacionista toliko je porastao da je američki Senat odbio ratificirati Versailleski mirovni ugovor (1919), pa SAD nisu ušle ni u Ligu naroda. U razdoblju između dvaju ratova izolacionisti su u SAD-u bili ekstremna desna oporba novomu kursu (New Deal) predsjednika F. D. Roosevelta. Kada je agresijom Adolfa Hitlera 1939. izbio II. svjetski rat, njihov je utjecaj naglo pao. Međutim, u razdoblju nakon II. svjetskog rata izolacionizam je praktično nestao s političke pozornice SAD-a.
Izolacionističku politiku, koja je označena izrazom sjajna izdvojenost (splendid isolation), neko je vrijeme (u odnosu prema Europi) vodila i Velika Britanija, zatim Japan, a i Kina (»politika zida«). Izolacionizam postupno nestaje u razdoblju od I. do II. svjetskog rata, a u suvremenim prilikama globalnoga svjetskog razvoja, opće globalizacije, gotovo je posve ustupio mjesto najširoj suradnji.
