internacionalizacija (inter- + nacionalizacija), stvaranje i održavanje posebnoga međunarodnopravnoga režima na nekom području posredovanjem međunarodnog prava. U pravilu obuhvaća tri elementa: ograničenje ili ukidanje suverenosti države (dotadašnje držateljice) na internacionaliziranom području, postojanje šireg interesa, odnosno interesa međunarodne zajednice za internacionalizaciju toga područja, te stvaranje međunarodnog sustava upravljanja internacionaliziranim područjem preko različitih tijela predviđenih međunarodnim pravom (npr. Društvo Sueskoga prokopa), ili pak preko međunarodne organizacije. Razlikuje se internacionalizacija u teritorijalnom i u funkcionalnom smislu. Internacionalizacija u teritorijalnom smislu zadire u suverenost države, ranije držateljice internacionaliziranoga područja, ukidajući njezinu suverenost na sveukupnome takvu području (npr. slučaj odvajanja Saarskoga područja od Njemačke na temelju Versailleskoga mirovnog ugovora 1919). Internacionalizacija u funkcionalnom smislu odnosi se na međunarodnopravna ograničenja tek određenih aspekata suverenosti države nad dijelom njezina područja (npr. slobodan prolazak kroz međunar. prokope). Internacionalizacija se vezuje i uz prostore koji nikada nisu bili podvrgnuti suverenosti ni jedne države (npr. svemir). U suvremenome međunarodnom pravu internacionaliziranim se područjima smatraju međunarodne rijeke, međunarodni prokopi i tjesnaci, područja s posebnim međunarodnim položajem, otvoreno more, svemir i Antarktika. Uz te internacionalizirane prostore međunarodno je pravo vezalo institut »zajedničke baštine čovječanstva«.
