TRAŽI DALJE:
STRUKE:

intarzija

ilustracija
INTARZIJA
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

intarzija (talijanski intarsio: umetanje, oblaganje, od arapski tarṣī‘: sklop; umetanje dragoga kamenja), tehnika ukrašavanja drvenih predmeta umetanjem komadića raznobojna drva, kovine, bjelokosti, sedefa i dr.; također i umjetničko djelo. Ponajčešće se za intarziju upotrebljava orahovo, javorovo, ružino, kruškovo drvo ili egzotična drva: ebanovina, palisandar i mahagonij. Intarzirani ukras redovito je komponiran u stilizirane geometrijske, biljne i figuralne motive te prikaze arhitekture i krajolika. Delikatni motivi pile se po predlošku iz furnira jednakih debljina, sastavljaju se i lijepe na posebno pripremljenoj podlozi, obično od mekoga drva; površina se preša, brusi i lašti do visokoga sjaja. Intarzija u drvu razvila se po uzoru na ornamentalne mozaike (alla certosina); poznata je bila već u antici i srednjem vijeku. Os. se proširila u islamskoj umjetnosti i umjetničkome obrtu azijskih naroda. Najstariji primjerci intarziranog namještaja pojavili su se u crkvama (korska sjedala, sakristijski ormari, klecala, propovjedaonice); vrhunac toga umijeća postigle su neke talijanske radionice u XV. st. U Francuskoj u XVII. st. za Luja XIV. ta je tehnika obogaćena novim elementima; umjesto raznobojnih drvenih pločica ulagale su se pločice od kornjačevine, cizelirane kovine, sedefa, bjelokosti i sl.; začetnik te tehnike bio je A. Ch. Boulle, po kojem je stil tako ukrašena pokućstva (ormari, komode, sekreteri, pisaći stolovi, stolci, tabernakuli i dr.) dobio naziv boulle. Obilato ukrašavanje sobnoga pokućstva intarzijom nastavilo se u doba rokokoa; tijekom XIX. i XX. st. ukrašavali su se samo dijelovi pokućstva; tu tehniku rijetko primjenjuju suvremeni umjetnici.

U Hrvatskoj se među prve primjerke intarziranoga crkvenoga namještaja ubrajaju gotička korska sjedala franjevačke crkve u Zadru (djelo Ivana Jakovljeva, 1394–95) te renesansne klupe i klecala u zagrebačkoj katedrali (rad Johanna Niczea, 1507). Snažan zamah intarzija je doživjela tijekom XVII. i XVIII. st. u crkvenom namještaju (orgulje pavlinske crkve u Lepoglavi, 1649; namještaj zagrebačke katedrale, djelo majstora Matijaša Erlmana i Sebastijana Tačkera) i pokućstvu plemićkih dvoraca (kasnorenesansni krevet s frankapanskoga dobra Bosiljevo; pokućstvo u directoireu biskupa M. Vrhovca). Tek potkraj XVIII. st. pojavila se intarzija na bogato izvedenim cehovskim škrinjama i u gradskim kućama; od suvremenika intarzijom se bavio Ante Župan.

Citiranje:
intarzija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27581>.