struka(e): |

ime.

1. (latinski nomen). U općem značenju, riječ kojom se što naziva, imenuje, posebno kada je riječ o nazivima pojedinačnih predmeta. Tada se obično razlikuje vlastito ime (latinski nomen proprium), npr. Ivan, Dunav, Hrvatska i sl., od općega imena, opće imenice ili apelativa (latinski nomen appellativum), kojim se ne imenuje pojedinačni predmet, nego cijela vrsta predmeta, npr. vuk, knjiga, ljepota i sl. U gramatici je čest i naziv predikatno ime ili imenski predikat, kojim se označuje imenska riječ koja se sa subjektom povezuje oblikom kopulativnoga glagola. Predikatna su imena npr. oblici stolar ili pošten u rečenicama Petar je stolar ili Petar je pošten. Naziv ime rabi se u gramatici i kao zajednički naziv za sve riječi koje imaju sklonidbu (deklinaciju), tj. za imenice, pridjeve, zamjenice i sklonjive brojeve.

2. (grčki ὄνομα, latinski nomen). U filozofiji jezika, riječ koja imenuje, odn. označava nešto, jezični znak za neki pojedinačni predmet ili rod predmetâ. Poznato ime budi u slušateljima određene predodžbe koje se odnose na neko biće ili predmet. U imenu su utvrđena određena obilježja i ono po tome dobiva »značenje«. Ime obično zastupa neki pojam, ali se od njega razlikuje upravo po toj usmjerenosti na pojedinačno, dok pojam obuhvaća ono opće jednoga roda predmetâ. Ime je način na koji čovjek svjesno postavlja bića u bitak. Bića za čovjeka jesu po tome koje ime i značenje imaju za njega. Kroz ime se zato izražava ne samo čovjekov jezični odnos prema svijetu nego i njegov vrijednosni doživljaj toga svijeta. U tom smislu mogu se razlikovati tri funkcije imena: 1. izražavanje akta (čina) predočivanja koji se odigrava u govorniku, 2. buđenje psihičkoga (svjesnoga) sadržaja (značenja) u slušatelju, i 3. imenovanje predmeta koji se predočuje identifikacijom s predodžbom označenom u imenu.

3. U pravu, riječ ili skupina riječi koja se koristi radi označivanja i razlikovanja osoba i stvari. Pravno reguliranje imena potječe još iz XVI. st. (Tridentski koncil), a prvi zakon o imenu donesen je u Francuskoj 1803. Prema hrvatskim propisima, svaki građanin ima pravo i dužnost korištenja osobnoga imena. Osobno ime sastoji se od imena i prezimena; iako se ime, odn. prezime može sastojati od više riječi, u pravnom se prometu građani smiju služiti imenom, odn. prezimenom najviše od po dvije riječi. Osobno ime djeteta sporazumno određuju roditelji. Svaka osoba ima pravo promijeniti osobno ime. To je pravo ograničeno u slučaju vođenja kaznenoga postupka i izbjegavanja zakonskih obveza, a ostvaruje se sukladno društvenim pravilima i mjesnim običajima. Promjena prezimena može nastupiti i kao posljedica sklapanja, odn. rastave braka. Osobnom imenu fizičkih osoba odgovara naziv pravnih osoba.

Citiranje:

ime. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ime>.