Ifigenija (grč. Ἰφıγένεıα, Iphigéneia), u grčkoj mitologiji, kći Agamemnona i Klitemnestre. Kada je grčko brodovlje, zaustavljeno na putu prema Troji potpunom tišinom na moru, po savjetu vrača Kalhanta u Aulidi, trebalo Ifigeniju žrtvovati Artemidi, u interesu opće stvari, Ifigenija je napokon i pristala na to. Artemida ju je, međutim, spasila i odvela na Tauridu (Krim) kao svoju svećenicu. Ifigenija je morala prinositi Artemidi tuđince kao ljudske žrtve. Ondje ju je našao brat Orest, kojega su progonile erinije, i pobjegao s njom natrag u Grčku, gdje je do svoje smrti bila Artemidina svećenica u novoosnovanom Artemidinu hramu u Brauronu. U njemu je uz Artemidin kult štovana Ifigenija kao junakinja; kraj ruševina hrama pokazuje se turistima tzv. Ifigenijina grobnica. Mit je već Euripidu poslužio kao tema za tragedije Ifigenija u Aulidi i Ifigenija na Tauridi. Poslije su tu tematiku obradili, među ostalim, Racine (Ifigenija, 1674), J. W. Goethe (Ifigenija na Tauridi, 1779) i G. Hauptmann (Ifigenija u Delfima, 1941; Ifigenija u Aulidi, 1943), a u glazbi Scarlatti (Ifigenija u Aulidi, 1713) i Ch. W. Gluck (Ifigenija u Aulidi, 1774; Ifigenija na Tauridi, 1779). U likovnoj se umjetnosti Ifigenijin lik obrađuje od antike (Pompeji, freske u tzv. kućama tragičnoga pjesnika, Vetijaca i kitarista) do novijega doba (Tiepolo, A. Feuerbach).
