struka(e): |

hospicij (prema lat. hospes, genitiv hospitis: gost, stranac; poslije: domaćin).

1. Filozofija skrbi, ujedno i suvremena zdravstvena ustanova za pružanje pomoći umirućima, a njihovim obiteljima ili njegovateljima, i nakon smrti takve osobe, za pomaganje u žalovanju. Kako je naziv hospicij svojim značenjem više vezan za pojam ustanove (gostinjac), danas većinom prevladava naziv palijativna skrb, odn. palijativna medicina. Hospitium je prvotno označivao srdačnost između domaćina i gosta, a poslije mjesto gdje se taj ugođaj ostvarivao. Prve kršćanske ustanove s tim nazivom nastale su u IV. st. Primale su napose hodočasnike, često iscrpljene i umiruće, pružajući im jelo i piće, te strance namjernike i bolesne, djelujući prema Kristovu načelu: »Što ste učinili posljednjemu od moje braće, učinili ste meni«. To je bio korjenit okret od hipokratske tradicije, po kojoj liječnik nije liječio neizlječivog ili umirućega bolesnika. Hospiciji su djelovali tijekom sr. vijeka, no poslije su neizlječivi i umirući upućivani u ustanove za siromahe.

Prvu modernu ustanovu namijenjenu isključivo skrbi za neizlječive i umiruće osnovala je Jeanne Garnier 1842. u Lyonu (Francuska) i dala joj naziv hospicij (franc. hospice, prema lat. hospitium). U XIX. st. niknule su slične ustanove u drugim sredinama. Utemeljiteljicom modernoga hospicijskoga pokreta smatra se Cicely Saunders, koja je 1967. osnovala u Londonu Hospicij sv. Kristofora. Otkako je objavljen godišnji izvještaj Marie Curie Memorial Foundation za 1952., u kojem su podrobno opisane teške patnje oboljelih od raka koji umiru kod kuće, prišlo se osposobljavanju velikoga broja njegovateljica kućne skrbi, a knjiga Elisabeth Kübler-Ross O smrti i umiranju (On Death and Dying, 1969) dala je poticaj razvoju hospicijskih timova kućne skrbi u SAD-u. Kada je u Royal Victoria Hospital u Montrealu 1975. osnovana služba palijativne skrbi, ušli su u uporabu nazivi palijativna skrb i palijativna medicina, koji su prevladali u Europi, gdje se hospicijem mjestimice nazivaju ustanove za siromašne umiruće, a ne samo suvremeni zdravstveni centri. Glavni je cilj palijativne medicine održati kvalitetu čovjekova života do smrti. U tome je obuhvaćeno i shvaćanje tzv. totalne boli, tj. njezinih fizičkih, psiholoških, socijalnih i duhovnih sastavnica. Palijativna je medicina priznata u Velikoj Britaniji 1987. kao zasebna medicinska specijalizacija; ona obuhvaća proučavanje i liječenje bolesnika s aktivnom, progresivnom, uznapredovalom bolešću vremenski ograničene prognoze, s težištem na podizanju kvalitete a ne duljine života. Tu djelatnost provode liječnici, no sveukupna (holistička) briga za bolesnika i njegove najbliže može se ostvariti samo u timskoj suradnji s medicinskim sestrama, socijalnim radnicima, fizioterapeutima, duhovnicima i laicima dobrovoljcima. U Hrvatskoj je Anica Jušić 1994. osnovala Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb Hrvatskoga liječničkoga zbora, koje organizira simpozije i tečajeve za osposobljavanje u toj djelatnosti te izdaje svoj bilten. God. 1999. počeo je u nas djelovati prvi interdisciplinarni hospicijski tim kućne skrbi. Radi materijalne potpore hospicijskoj djelatnosti osnovano je Hrvatsko društvo prijatelja hospicija i Društvo prijatelja nade.

2. Obveza ugošćivanja vladara koju su imali gradovi i velikaši, karakteristična za razdoblje sr. vijeka.

Citiranje:

hospicij. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hospicij>.