Holub [o'~], Miroslav, češki književnik (Plzeň, 13. IX. 1923 – Prag, 14. VII. 1998). Po zanimanju liječnik mikrobiolog. Književnim prvijencima (s kraja 1940-ih) pripadao krugu časopisa Květen, a poetikom »poeziji svakodnevice« Skupine 42. Koncepciju pjesništva kao evokacije svakodnevnih zbivanja u njihovoj konkretnosti teorijski je formulirao sredinom 1950-ih i oprimjerio sa sedam zbirki: Dnevna služba (Denní služba, 1958), Ahilej i kornjača (Achilles a želva, 1960), Početnica (Slabikář, 1961), Idi i otvori vrata (Jdi a otevři dveře, 1961), Kamo teče krv (Kam teče krev, 1963), Posve nesustavna zoologija (Zcela nesoustavná zoologie, 1963) i Tako zvano srce (Tak zvané srdce, 1963). Prijelom u Holubovu stvaralaštvu označila je zbirka pjesama i eseja Iako (Ačkoli, 1969), motivski obilježena katastrofom u godini 1968., u kojoj se pjesnik boschovski mračnim metaforama i vizijama distancirao od otuđene stvarnosti, raspada smisla stvari, jezika i povijesti. Ostala djela: Beton (1970), Suprotno (Naopak, 1982), Maxwellov demon ili O stvaralaštvu (Maxwellův démon čili O tvořivosti, 1988), Skrivena mržnja vremena (Skrytá zášť věku, 1990), Sindrom nestajanja pluća (Syndrom mizející plíce, 1990), Kako li se letjelo (Ono se letělo, 1994).
