Andrassy [a'ndraši], Juraj, hrvatski pravnik (Zagreb, 12. VIII. 1896 – Zagreb, 20. XII. 1977). Studij prava s doktoratom završio u Zagrebu 1919. Javnopravne discipline, posebno međunarodno javno pravo, studirao u Parizu 1922–23. Predavao međunarodno javno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1928. do 1966. Osnovao i vodio poslijediplomski studij međunarodnog javnog i privatnog prava i međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dekan 1938/39. i ponovno od 1951. do 1952. Predavao na Akademiji za međunarodno pravo u Hagu 1937. i 1951. te na doktorandskim tečajevima u Kairu od 1960. do 1962. Od 1952. član, a od 1969. do 1971. predsjednik Instituta za međunarodno pravo. Član JAZU, dopisni od 1955., redoviti od 1963. Sudjelovao u rješavanju praktičnih međunarodnopravnih pitanja: priprema za mirovnu konferenciju u Parizu 1946–47., izgradnja hidroenergetskoga sustava Đerdap, kodificiranje ratnoga prava, korištenje vodenih tokova, osobito Jadranskoga mora. Dao važan prinos razvitku sveučilišne nastave, izgradnji sistematike i terminologije međunarodnoga javnog prava u Hrvatskoj; priznat stručnjak i u inozemstvu. Dobio je Nagradu za životno djelo 1969. Njegovo najopsežnije djelo, Međunarodno pravo (sedam izdanja od 1949. do 1978), postupno je preraslo opseg i značenje udžbenika te je postalo suvremen i cjelovit sustav međunarodnoga prava. Ostala glavna djela: Kritički pogledi na teoriju o narodnoj suverenosti (1927), Liga naroda (1931), Život i rad Alfonza Domina Petruševečkoga (1939), Međunarodno pravosuđe (1948), Epikontinentalni pojas (1951).