Hernández, Miguel

Hernández [εrna'ndeϑ], Miguel, španjolski književnik (Orihuela, 30. X. 1910Alicante, 28. III. 1942). Samouk, odrastao na selu; 1934. otišao u Madrid, gdje je odmah stekao slavu i upoznao P. Nerudu. To je poznanstvo značilo potpun preokret u njegovu životu, vidljiv u pjesničkoj zbirci Zraka koja se ne gasi (El rayo que no cesa, 1936), u kojoj dojmljivo govori o »triptihu«: životu, smrti i ljubavi, postižući pritom ravnotežu između stroge forme (sonet) i snažnih osjećaja. Taj je dio njegova stvaralaštva bio pod velikim utjecajem tzv. neogongorizma, kao i krug oko F. Garcíje Lorce. Kao republikanski dragovoljac, za Španjolskoga građanskoga rata pisao je o ratnim stradanjima. Pisao mirakule i drame u tradiciji Lopa de Vege; najpoznatija su mu kratka dramska djela s ratnom tematikom, sabrana u knjizi Kazalište u ratu (Teatro en la guerra, 1937). Ostale zbirke pjesama: Upućen u mjesece (Perito en lunas, 1934), Vjetar naroda (Viento del pueblo, 1937), Čovjek motri (El hombre acecha, 1939) i Pjesmarica i romancero odsutnosti (Cancionero y romancero de ausencias, 1958).

Citiranje:
Hernández, Miguel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25179>.