Gogolj, Nikolaj Vasiljevič

ilustracija
GOGOLJ, Nikolaj Vasiljevič
ilustracija1ilustracija2

Gogolj (Gogol’) [go'gəļ], Nikolaj Vasiljevič (Vasil’evič), ruski književnik ukrajinskog podrijetla (Soročinci, Poltavska gubernija, danas Velyki Soročynci, Ukrajina, 1. IV. 1809Moskva, 4. III. 1852). Pripovjedač romanopisac, komediograf. Školovao se u Poltavi i Nežinu (Ukrajina); 1829. doselio se u Sankt Peterburg, odakle je putovao u Njemačku. Radio kao drž. činovnik. Priče iz ukr. života objavljivao od 1830; god. 1836. surađivao u Puškinovu časopisu Sovremennik, a iste mu je godine izvedena i komedija Revizor. Od 1836. do 1848. boravio pretežno u inozemstvu (Italija, Njemačka, Francuska), a 1842. objavio prvi dio romana Mrtve duše (Mërtvye duši). Približavao se slavjanofilima, a nevjerica u vlastitu darovitost, osjećaj krivnje nakon objave naglašeno društveno-kritičkih tekstova i religiozno-mistička razmišljanja obilježili su kasniji njegov život. Hodočastio u Jeruzalem, odrekao se prijašnjih tekstova, spalio drugi dio Mrtvih duša, branio pravoslavlje i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima (Vybrannye mesta iz perepiski s druz’jami, 1847), na koje je oštro reagirao kritičar V. G. Bjelinski u Pismu Gogolju. Negodovanje dijela javnosti prisililo ga je da objavi Autorovu ispovijed (Avtorskaja ispoved’). Od 1848. boravio je stalno u Rusiji (Sankt Peterburg, Odesa, Moskva). U početku je tematski vezan za ukr. zavičaj, a stilski i za njem. romantičare (E. Th. Hoffmann). Pisac je ukr. sela, idilična krajolika, seoskih običaja i praznovjerja. Vješto je povezivao zbilju s usmenom predajom i fantastikom, zgode zbiljskoga života prožimao »strašnim pričama«, smiješno sa žalosnim. Njegova je Ukrajina vedra, gdjekad raskalašena, priprosta, sva u šarenilu, pjesmi, plesu i obilatu jelu. Krajolik je također šaren, mjestimice hiperboličan. Takav je tonalitet ponajprije očigledan u zbirci Večeri na majuru kraj Dikanjke (Večera na hutore bliz’ Dikan’ki, 1831–32), ali se mijenja već u zbirkama Arabeske (Arabeski) i Mirgorod (1835). Ovamo ulazi cijeli pov. roman Taras Bul’ba, s temom borbe zaporoških Kozaka protiv polj. vlastele i naglascima na strogim običajima, surovu poimanju časti, ali i vjernosti pravoslavlju i Rusiji. Jamačno je u svojoj fantastici najtjeskobnija pripovijest Vij, ali je ona ipak oslonjena na zbiljski lik kijevskog sjemeništarca. U novelama Starinska vlastela (Starosvetskie pomeščiki) i Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič (Povest’ o tom kak possorilis’ Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič) odustao je od razvijene fabule, pričajući o bezvrijednom životu sitne vlastele, pa je u njima već očigledna sklonost satiri. U Petrogradskim pripovijestima (Peterburgskie rasskazy) pretežno je riječ o činovničkoj bijedi, ali i u njima satiru smjenjuje čuvstvo, zbilju fantastika, prevladava groteska (Nos, 1836; Luđakove bilješke – Zapiski sumasšedšego; Kabanica – Šinel’, 1842). Niz manjih komedija (Ženidba – Ženit’ba, 1842. i dr.) okrunjen je Revizorom, u kojem je oko lika lažnoga posjetitelja iz središnjice, Hljestakova, ismijana mjesna vlast. Od kritike se branio time što »nije krivo zrcalo ako je kriva njuška« i »skupljao je na gomilu sve što ne valja«, pa je i u Mrtvim dušama namjeravao stvoriti djelo koje će iz »pakla« pokvarenosti i sebeljublja utrti put u »raj« idealne rus. sutrašnjice. Ostao je, međutim, samo pri prvom dijelu svoje nakane. U prvom dijelu romana rus. pícaro, varalica Čičikov, putujući Rusijom otkupljuje »mrtve duše« nepostojećih kmetova, pa se oko njega redaju »portreti« lijene, glupe, sebične, lakoumne i korumpirane vlastele (Manilov, Sobakevič, Korobočka, Nozdrjov, Pljuškin), u poglavljima o uopćenom kotarskom »gradiću N« ne zaostaju ni činovnici. Podnaslov poema sugerirao je da je riječ o sveobuhvatnom djelu nalik na Homerove epske spjevove. Opisnost prvih novela (Nevski prospekt) stavljala je Gogolja u red pisaca »naturalne škole« 1840-ih, iz koje se iznjedrio rus. realizam, pa ga je osobito cijenio Bjelinski, a poslije je i Černiševski pisao o Gogoljevu razdoblju ruske književnosti, videći u njemu ponajprije društv. kritičara. Često citirani iskaz kako »smo svi izišli iz Gogoljeve Kabanice«, pripisan F. M. Dostojevskomu, postao je dijelom mitologije rus. realizma. Ruska je moderna revidirala gledišta i prihvaćala Gogolja kao pisca groteskne fantastike, majstora rus. jezika i stila, ne zanemarujući ni satiričara. Mnogi su se pisci XX. st. (A. Bjeli, A. M. Remizov, M. Bulgakov, N. R. Erdman, I. Iljf i E. Petrov) vezivali, os. u stilu, za Gogolja, a pojedini postupci Gogolja komediografa postali su vlasništvom eur. kazališta. Gogolja je ilustrirao M. Chagall, a prema Kabanici snimali su filmove G. M. Kozincev, L. Z. Trauberg i A. Lattuada. U Hrvatskoj su od 1860. prevedena sva njegova fikcionalna djela. S Gogoljem je uspoređivan A. Kovačić, jednočinku Gogoljeva smrt posvetio mu je U. Donadini, a znatno je utjecao i na hrvatsku komediografiju sve do F. Hadžića i I. Brešana.

Citiranje:
Gogolj, Nikolaj Vasiljevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 15. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22498>.