struka(e):
Gluck, Christoph Willibald
njemački skladatelj
Rođen(a): Erasbach kraj Berchinga, 2. VII. 1714.
Umr(la)o: Beč, 15. XI. 1787.
ilustracija
GLUCK, Cristoph Willibald

Gluck [gluk], Christoph Willibald, njemački skladatelj (Erasbach kraj Berchinga, 2. VII. 1714Beč, 15. XI. 1787). Značajan reformator opere. Godine 1717. obitelj se preselila u Češku, gdje je Gluck pohađao školu i stekao osnovno opće i glazbeno obrazovanje. U Pragu je nastavio učenje glazbe, istodobno djelujući kao orguljaš u crkvi. Godine 1734. ili 1735. odlazi u Beč, pa u Milano, gdje djeluje kao dvorski instrumentalist, a godine 1741. javio se i kao operni skladatelj (Artaserse, na libreto P. Metastasija). Znatan uspjeh donio mu je nove narudžbe, a 1745. odlazi u London, kamo je bio pozvan kako bi skladao opere za King’s Theatre u Haymarketu. Nakon umjerena uspjeha Gluck je sve do 1752. putovao Europom (Dresden, Beč, Hamburg, Kopenhagen, Prag, Napulj), skladajući i ravnajući uspješnim izvedbama vlastitih opera. Skladatelji koje je susretao i s kojima je surađivao utjecali su i na njegovo glazbeno djelovanje – Händel u Londonu, J. A. Scheibe u Kopenhagenu i dr. Ženidba s Mariom Theresijom Chini 1750. vezala ga je uz Beč, no tek je 1752. našao odgovarajuće zaposlenje kao koncertni majstor dvorskog orkestra princa Josepha Friedricha Wilhelma Sachsen-Hildburghausena. Ubrzo je imenovan maestrom di cappella, izvodeći vlastite skladbe (arije iz ranijih opera, uvertire) i tuđa djela (npr. oratorij Isacco svojega prethodnika Giuseppea Bonna na Metastasijev libreto, 1759), čime je stekao slavu i priznanje. Uz povremena putovanja u Pariz, Italiju i Njemačku, u Beču će ostati do smrti. Ondje ga je vrsnim interpretima privuklo Francusko kazalište, gdje je angažiran da bi adaptirao francuske komične opere za bečku scenu. Francuske arije i ariete postupno je zamjenjivao vlastitima, a 1758. praizveo je Lažnu robinju (La fausse esclave), prvu vlastitu komičnu operu francuskog tipa, kakve će nastaviti skladati sve do 1764. Nepredviđeni susret (La Rencontre imprévue, 1761) postat će najpopularnijim Gluckovim djelom u to doba. Izvanredno vladanje različitim opernim stilovima dokazao je i u svojim talijanskim operama koje su se izvodile uz vladarske svečanosti (npr. Kinezi – Le cinesi, 1754., Opravdana nevinost – L’innocenza giustificata, 1755. i dr.).

Susret s plesačem i koreografom Gasparom Angiolinijem i libretistom Ranierijem Calzabigijem značit će svojevrsnu prekretnicu i početak stvaranja glazbenoscenskih djela s novim pogledima na odnos radnje, glazbe i plesa, počam od baletne pantomime Don Juan, ili Kameni svat (Don Juan, ou Le festin de pierre, 1761), a osobito u operama Orfej i Euridika (Orfeo ed Euridice, 1762), Alkestida (Alceste, 1767), Paris i Helena (Paride et Elena, 1770); nastavlja ih djelima posvećenima pariškoj sceni: Ifigenija na Aulidi (Iphigénie en Aulide, 1774) i Ifigenija na Tauridi (Iphigénie en Tauride, 1779), koje su izazvale burnu polemiku između Gluckovih pristaša »reformirane« opere i talijanske opere zastupljene u djelima Niccolòa Piccinnija. Osnovne ideje o reformiranoj operi Gluck je izrazio u predgovoru tiskanome libretu Alkestide, u otvorenim pismima francuskim novinama Mércure de France i talijanskom skladatelju G. B. Martiniju, a odnose se u prvom redu na pojednostavnjenje libreta i prebujne melodijske linije, na logično razvijanje radnje i izbjegavanje suvišnih digresija te na uporišta zborskih i baletnih dijelova u radnji. Glavne su odlike njegovih glazbenoscenskih djela jednostavnost stila, sugestivnost glazbene dramatike, glazbenopsihološka karakterizacija likova, razvijena melodija te rafinirana instrumentacija. Uz četrdesetak opera i pet baleta, Gluck je skladao popijevke, manji broj crkvenih djela i osam sonata.

Citiranje:

Gluck, Christoph Willibald. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/gluck-christoph-willibald>.