glagolsko stanje, lingv. termin koji u mnogim jezicima označuje jednu gramatičku kategoriju glagola kojom se izražavaju osnovni sintaktički odnosi glagola i njegovih argumenata; kategorija glagolskoga stanja najčešće obuhvaća opreku između aktiva i pasiva (npr. u hrvatskom i latinskom), no ima jezika koji kategoriju stanja uopće ne poznaju (npr. mnogobrojni austral. aboridžinski i papuanski jezici). Opreku između aktiva i pasiva obično poznaju samo prijelazni glagoli. Dok je u aktivu glagolska radnja iskazana sa stajališta vršitelja radnje (agensa), koji je subjekt rečenice, u pasivu subjektom postaje trpitelj radnje (pacijens), dok je agens neizrečen ili se izriče izvanjezgrenim, obično priložnim izrazom, npr. u hrvatskome: Učitelj je hvaljen (od učenikâ), ili u latinskome magister (a discipulis) laudatur. U pasivu glagol postaje neprelazan, tako da je pasivizacija u jezicima osobit način smanjivanja valentnosti glagola. Osim aktiva i pasiva, neki jezici kao glagolsko stanje poznaju i medij (npr. starogrčki i sanskrt). Medijem se iskazuje radnja koja se vrši s osobitim obzirom prema subjektu rečenice, ili u korist subjekta; tako u sanskrtu aktiv pacati znači »on peče«, a medij pacate znači »on za sebe peče, peče si«; u hrvatskome i drugim slav. jezicima mediju prilično dobro odgovara konstrukcija s povratnom zamjenicom se (u dativu si). Osim aktiva, pasiva i medija, neki jezici poznaju i druga glagolska stanja, poput stativa, instrumentalnog stanja itd. U ergativnim je jezicima (→ ergativ) tipično glagolsko stanje antipasiv, koje sintaktičkom funkcijom odgovara pasivu u akuzativnim jezicima. Kategorija stanja osobito je razrađena u austronezijskim jezicima, koji poznaju i do šest različitih glagolskih stanja. U tim jezicima imenske skupine različitih semantičkih uloga (agens, pacijens, instrument, primatelj itd.) mogu postati subjektom rečenice ako je glagol u odgovarajućemu glagolskom stanju.
