struka(e):
Gercen, Aleksandr Ivanovič
ruski književnik i ideolog
Rođen(a): Moskva, 6. IV. 1812.
Umr(la)o: Pariz, 21. I. 1870.
ilustracija
GERCEN, Aleksandr Ivanovič

Gercen [g’e'rcən] (Hercen), Aleksandr Ivanovič (pseudonim Iskander), ruski književnik i ideolog (Moskva, 6. IV. 1812Pariz, 21. I. 1870). Glavno ime ruske publicistike XIX. st. Izvanbračno dijete ruskog vlastelina, život je posvetio književnom i novinskomu radu, usmjerenomu na svrgavanje autokratizma. S N. Ogarjovom djelovao je na Sveučilištu u Moskvi, prognan 1835. u Perm, Vjatku, 1837. premješten u Vladimir na Kljazmi; 1840. nastanio se u Sankt Peterburgu, da bi se nakon progonstva u Novgorod vratio u Moskvu. Odan socijalnim idejama C. H. Saint-Simona i Ch. Fourriera, filozofski sljedbenik G. W. F. Hegela i štovatelj L. Feuerbacha (Pisma o proučavanju prirode – Pis’ma ob izučenii prirody, 1844–46), nastupio je i kao misaoni književnik u romanu o nemoćnome ruskom inteligentu (Tko je kriv? – Kto vinovat?, 1846) te pripovijestima Doktor Krupov (1847) i Svraka kradljivica (Soroka vorovka, 1848). Gercen je najznatnije ime ruske književne emigracije XIX. st. U Parizu je doživio slom revolucije 1848. i vlastitih pogleda (Pisma iz Francuske i Italije; S one obale – Pis’ma iz Francii i Italii; S togo berega, 1847–50) i formulirao vlastitu doktrinu »ruskog socijalizma«, oslonjena na seoske obščine (zadruge), koja je znatno utjecala na ideologiju ruskog »narodnjaštva« (narodničestvo) kao oporbenoga pokreta druge pol. XIX. st. Godine 1853. utemeljio u Londonu Slobodnu rusku tiskaru i od 1855. izdavao almanah Poljarnaja zvezda pozivajući se na tradiciju dekabrista. Objavljivao članke i književne tekstove koje je zabranjivala ruske cenzura, a od 1857. izdavao s N. Ogarjovom časopis Kolokol, koji je izravno pozivao na promjenu poretka u Rusiji. Časopis je bio dobro prihvaćen u domovini sve dok urednici nisu odlučno stali na stranu poljskog ustanka 1863., što je u nas pozdravio A. Šenoa. Najvažnije su mu publicističko, ali i književno djelo sjećanja Prošlost i razmišljanja (Byloe i dumy, 1852–68), koja nisu samo jedan od značajnih izvora u proučavanju europske društvene i kulturne povijesti između Napoleonovih pohoda na Moskvu 1812. i Pariške komune 1871. nego velik prinos memoarima kao književoj vrsti. Osim plastičnog opisa europskih zbivanja, viđenih očima namjernika ali i pristrana svjedoka, dao je i više portreta političkih i književnih djelatnika, npr. G. Garibaldija, L. Kossutha, V. Hugoa, A. Mickiewicza; ironizirajući djelatnost moskovskih »slavjanofila«, taj se izraziti »zapadnjak« 1840-ih narugao i posjetu Lj. Gaja Rusiji. Njegovu »prevratničku« djelatnost zapažao je u Hrvatskoj E. Kvaternik, a i A. Starčević uzdao se u mogućnost promjena u Rusiji upravo s te strane.

Citiranje:

Gercen, Aleksandr Ivanovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/gercen-aleksandr-ivanovic>.