Galicijci ili Galjegi, narod nastanjen pretežno u španjolskoj autonomnoj regiji Galiciji (oko 2,5 milijuna). Velik je broj Galicijaca emigrirao (počevši od XVIII. stoljeća), većinom u zemlje Južne i Sjeverne Amerike, a u razdoblju nakon II. svjetskog rata uglavnom u europske zemlje. Galicijci vjerojatno potječu od keltskog plemena Gallaeci (Callaici), po kojem je Galicija i dobila ime. O predkeltskom se stanovništvu toga dijela poluotoka malo zna. Od početka rimskih osvajanja u II. st. pr. Kr. pa do dolaska Sveva u V. st. i Vizigota u VI. st. Galicija je u potpunosti bila romanizirana. Na formiranje Galicijaca utjecali su i Svevi, Vizigoti i Arapi, iako je, u usporedbi s ostatkom Španjolske, njihov utjecaj na području Galicije bio manji. Razvili su i sačuvali osebujan folklor (usmeno pjesništvo). Karakterističan je instrument Galicijaca gaita (srodna gajdama).
Jezik. Galješki ili galicijski (galješki galego, španjolski gallego) romanski je jezik kojim govori oko 2,5 milijuna ljudi na sjeverozapadu Španjolske (Galicija, zapadni dijelovi Asturije), gdje je kooficijelni jezik uz španjolski. Nekoć su ga promatrali i kao portugalski dijalekt ili dijalekt portugalsko-galješkoga skupa. Govornici su od reda dvojezični. Odvajanje galješkoga i portugalskoga počinje nakon osamostaljenja Portugala (1130), otkada Galicija ostaje gospodarski, kulturno i politički vezana uz Kastilju (Španjolsku). Galješki je izrazito konzervativan iberoromanski idiom; od portugalskoga se razlikuje arhaičnim obilježjima (zatvoreni vokali /ẹ, ọ/ etimološki se razlikuju od otvorenih /ε, ɔ/, nema nazalnih vokala i diftonga, /v/ i /b/ su se stopili, čuva se afrikata /č/ [portugalski /š/], /ku/ i /gu/ rijetko se čuvaju i sl.) te specifičnim inovacijama (obezvučivanje zvučnih piskavih među vokalima, kao u španjolskome: -z- > -s-, -ž- > -š- itd., u futuru i kondicionalu nema tmeze i dr.).
