Fink [fiŋk], Eugen, njemački filozof (Konstanz, 11. XII. 1905 – Freiburg, 25. VII. 1975). Studij filozodije započeo na sveučilištu u Münsteru, nastavio u Berlinu i završio 1929. kod E. Husserla na Sveučilištu u Freiburgu gdje je bio profesor od 1948. do umirovljenja 1971. U prvom objavljenom radu Fenomenologijska filozofija Edmunda Husserla u suvremenoj kritici (Die phänomenologische Philosophie Edmund Husserls in der gegenwärtigen Kritik, 1933) Fink brani Husserlovu poziciju od novokantovstva i pozitivizma, a u radovima nakon II. svjetskog rata razvija svoju filozofiju u smislu egzistencijalne fenomenologije M. Heideggera i vlastite »egzistencijalno-ontološke interpretacije«. On poduzima fenomenološku interpretaciju Hegelove Fenomenologije duha i dovodi Hegelovu filozofiju u blizinu suvremenoj fenomenologiji, jer se sredstvima Hegelove filozofije više ne može izvorno misliti svijet kao »obuhvatni horizont«. U nizu rasprava i knjiga sredinom XX. st. Fink analizira mogućnosti razumijevanja bitka i svijeta i pokazuje da se ono razlikuje ne samo od razumijevanja osnovnih fenomena ljudske egzistencije kao što su rat, rad, ljubav i igra, u kojima se čovjek odnosi na bitak bića i na svijet kao univerzum koji obuhvaća sve beskonačno i konačno, nego i od »razumijevanja« smrti, jer se ovo »odnosi na ništa«. Važnija djela: Oaza sreće (Oase des Glücks, 1957), Bitak, istina, svijet (Sein, Wahrheit, Welt, 1958), Sve i ništa (Alles und Nichts, 1959), Igra kao simbol svijeta (Spiel als Weltsymbol, 1960), Metafizika i smrt (Metaphysik und Tod, 1969), Metafizika odgoja (Metaphysik der Erziehung, 1970), Rasprava o čovjekovoj vlasti (Traktat über die Gewalt des Menschen, 1974), Blizina i udaljenost (Nähe und Distanz, 1976).
