financijsko pravo, u širem smislu, skup pravnih propisa kojima su regulirani oni financijskopravni odnosi do kojih dolazi pri novčanoj aktivnosti privatnih subjekata – fizičkih i pravnih osoba; u užem smislu, grana javnog prava koja regulira financijskopravne odnose do kojih dolazi prilikom aktivnosti države i drugih javnopravnih tijela pri prikupljanju, upravljanju, raspodjeli i trošenju javnih prihoda namijenjenih zadovoljavanju (financiranju) javnih rashoda (tzv. javne potrošnje); naziv za znanstv. disciplinu znanost o financ. pravu. Nacionalno (domaće, unutrašnje) financijsko pravo, kao dio pravnog sustava jedne države, obuhvaća one pravne norme koje reguliraju financ. aktivnost države i drugih javnopravnih tijela (javni sektor). Intenziviranjem kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi između pojedinih država, razvojem međunar. ekon. i polit. odnosa, formiranjem niza međunar. ekon., financ., polit. i drugih asocijacija, a s time povezano i s razvojem međunar. financ. odnosa, ubrzano se razvijalo međunarodno financijsko pravo. Radi ukidanja, odn. smanjenja zapreka lakšemu i bržem kretanju kapitala, roba, usluga i ljudi, reguliraju se mnogi financijskopravni odnosi koji iz toga proistječu (npr. donošenje mjera za izbjegavanje dvostrukog oporezivanja). U okviru EU-a nastaje nadnacionalno financijsko pravo, s time što pojedine odredbe tijela EU-a zemlje članice moraju ugraditi u svoje zakonodavstvo, dok se druge u zemljama članicama primjenjuju neposredno. Predmet financijskopravnog odnosa u pravilu je novac. Subjekti su financijskopravnog odnosa država na jednoj, a fizičke i pravne osobe (kao i države) na drugoj strani. Položaj subjekata financijskopravnog odnosa nije jednak zato što financijskopravni odnosi nastaju, poglavito, voljom države, a njezin je položaj – uspoređen s položajem drugih subjekata financijskopravnog odnosa – povlašten. Ako su financijskopravne norme sustavno sređene, usklađene i prikazane u propisu kojim je regulirana sveukupna materija ili dio materije o financ. aktivnosti države, provedena je kodifikacija financ. prava. Zbog raznorodnosti materije koja se regulira normama financ. prava, raznovrsnosti ciljeva koji se žele ostvariti, kao i podjele nadležnosti među subjektima financ. prava koji su ovlašteni regulirati financijskopravne odnose, kodifikacija financ. prava samo je djelomična. Prema pravnim normama kojima su utvrđene pravne osnove financ. djelatnosti države, razlikuje se opće i posebno financijsko pravo. Opći dio financ. prava čini ukupnost pravnih normi kojima se osigurava jedinstvo financ. sustava, te normiraju opća načela na kojima se zasnivaju financijskopravni odnosi. Posebni dio financ. prava čini ukupnost pravnih normi kojima se na jedinstven način regulira određena grupa financ. odnosa (npr. oni koji se javljaju pri sastavljanju, donošenju, izvršenju i kontroli izvršenja proračuna; pri utvrđivanju, naplati i kontroli ubiranja poreza; pri emisiji i vraćanju javnih zajmova). Posebni su dijelovi (grane) financ. prava, primjerice, porezno pravo, proračunsko (budžetsko) pravo, pravo o pristojbama (taksama), pravo kojim je regulirana materija zaduženja države.
Financijsko pravo kao znanstv. disciplina naziva se i znanost o financ. pravu. Ono proučava društv. odnose do kojih dolazi zbog, odn. povodom, financ. djelatnosti države i određenih drugih javnopravnih tijela, a ti su odnosi regulirani normama financ. prava; objašnjava nastanak, postojanje i prestanak financijskopravnih odnosa; utvrđuje osnovna načela pravnog reguliranja financijskopravnih odnosa; proučava primjenu financijskopravnih normi; sistematizira materiju koja je predmet reguliranja financ. prava; istražuje uvjete za usavršavanje financ. zakonodavstva; utječe na razvoj stručnog nazivlja. Budući da je financ. djelatnost suvremene države iznimno raznovrsna, njezine pak financ. funkcije mnogobrojne i složene, te kako su ciljevi koje država želi ostvariti primjenom financ. instrumenata i mjera financ. politike mnogobrojni, važnost poznavanja i proučavanja financ. propisa u suvremenom svijetu sve je veća.
