Ferić, Đuro (Gvozdenica; Georgius Ferrich/ius/), hrvatski književnik (Dubrovnik, 5. VI. 1739 – Dubrovnik, 13. III. 1820). Pučanin podrijetlom, studirao na Ilirskome kolegiju u Loretu; nakon povratka u rodni grad obnašao različite crkvene dužnosti i predavao na gimnaziji. U književnosti se javio kasno, parafrazom psalama (1791). U Basnama preuzetima iz ilirskih poslovica (Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae, 1794) najavio je trajno zanimanje za tu marginaliziranu književnu vrstu i usmenu književnost; u tom je duhu prepjev Fedra na hrvatski (1813). U duhu pretpreporodnoga panslavizma stihovanim latinskim poslanicama obratio se inozemnim proučavateljima pučkoga pjesništva i upozorio ih na »ilirsko« narodno blago (Michaelu Denisu i J. von Mülleru 1798; M. Cesarottiju 1804 /tiskano 1997/); zanimao se za južnoslavensku epiku (poslanica Bajamontiju, 1799). U didaktičkom epu Opis dubrovačke obale (Periegesis orae Rhacusanae, 1803) uz obilje zemljopisnih i povijesnih podataka ponudio je i fiziokratsku interpretaciju gospodarskog stanja u Republici. Golema rukopisna ostavština uključuje parafraze, prijevode, epigrame, elegije, povijesni ep, makaronske pjesme, korespondenciju. Ferić je književnik na razmeđu epoha: s jedne je strane čvrsto ukorijenjen u klasicizmu, jezično i žanrovski okrenut prema antici; s druge strane, tematskim interesima blizak je europskom predromantizmu i anticipira hrvatski narodni preporod.