faux-bourdon [fo buʀd'] (franc.), u glazbi, naziv za vrstu višeglasja, u troglasnome slogu u kojem se temeljna melodija (cantus firmus) nalazi u gornjemu glasu. Razvio se oko 1430., po svemu sudeći iz starijega višeglasnog oblika, tzv. engleskog diskanta, u kojem se temeljna melodija nalazi u donjem glasu: otuda je, čini se, i izveden naziv faux-bourdon (prema franc. faux: lažan i bourdon: dubok glas). U XVI. st. i poslije izrazom faux-bourdon, ili još češće falso bordone (tal.), označivao se općenito akordički slog, npr. pri harmonizaciji liturgijskih napjeva ili deklamaciji psalama.
