fantastika (kasnolat. phantasticus < grč. φανταστıϰός: koji stvara predodžbe, maštovit), plod mašte, nešto što je stvoreno maštom; sablasti, priviđenja; likovi, događaji i doživljaji strani normalnomu, svakodnevnom životu. Fantastični motivi javljaju se u ikonografiji Asirije i Egipta (zooantropomorfna božanstva), antike (fantastične životinje), srednjega vijeka (osobito na iluminacijama, potom u djelima slikara, npr. Bosch, Brueghel), do najnovijega doba (nadrealizam, naiva). Naziv za više žanrova koje bitno određuju elementi fantastičnoga u filmskoj realizaciji i/ili u obilježjima priče. Razvila se izravno po otkriću filma, najprije zahvaljujući otkriću različitih vrsta specijalnih efekata (tzv. trikova), za što je, krajem XIX. st. najzaslužniji Georges Méliès. Nešto poslije ti se žanrovi obogaćuju preuzimanjem sižeja iz bogata književna naslijeđa, a pišu se i mnogobrojni izvorni predlošci. Uz (filmsku) bajku, najznačajniji su žanrovi film strave i znanstvenofantastični film (→ znanstvena fantastika), ali se elementi fantastičnoga nalaze i u drugim žanrovima (npr. američka komedija slapstick) te u crtanome i lutkarskom filmu.
