struka(e):

etika zaštite okoliša (engl. environmental ethics), primjena etike u odnosu između čovjeka i njegovoga okoliša, posebno prirode. To je sustav pravila ponašanja koje se zasniva na moralnim dužnostima i obvezama. Odnosi se na sposobnosti razlikovanja dobrog od zloga, ispravnog od krivoga, te podobnog od nepodobnoga djelovanja. U etici zaštite okoliša vode se rasprave o sljedećim polazištima: antropocentrizmu, koji polazi od prvenstvene dobrobiti za čovjeka; neantropocentrizmu, koji niječe etičnost onoga djelovanja koje, postižući dobrobit za čovjeka, uzrokuje izravnu štetu za druga živa bića ili prirodu; i ekocentrizmu, koji prirodi i okolišu priznaje zasebne etičke vrijednosti, a čovjeka promatra kao dio prirodnog ekosustava. Zastupnici etike zaštite okoliša smatraju bitnim uključivanje njezinih načela u sustav odlučivanja o gosp. razvoju. Stupovima etike zaštite okoliša smatraju se znanost, demokracija i religije. Znanost daje fizičke i ekološke temelje te spoznaje o uzročno-posljedičnim vezama; demokracija, kao sustav polit. upravljanja društvom, osigurava uzimanje u obzir raznorodnih interesa pojedinaca i skupina; religije daju tradicijom uspostavljeni sustav moralnih standarda i etičkih vrjednota.

Citiranje:

etika zaštite okoliša. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/etika-zastite-okolisa>.