TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Eminescu, Mihai

ilustracija
EMINESCU, Mihai

Eminescu [emine'sku], Mihai (pravo prezime Eminovici), rumunjski pjesnik (Ipoteşti/Botoşani, 15. I. 1850Bukurešt, 15. VI. 1889). Studirao filozofiju u Beču i Berlinu, ali nikada nije diplomirao. Nakon prekida studija i lutanja s kazališnim družinama, radio u Sveučilišnoj knjižnici u Iaşiu, kao školski revizor te kao urednik novina. Nakon 1883. duševno obolio. Odgojen na njemačkim misliocima (osobito Schopenhaueru), u Eminescuovu djelu prevladava suprotnost između pesimističnoga shvaćanja života (kao beskorisne borbe protiv nepromjenljivosti vječnoga) i beskrajne vjere u narod, njegov iskon i tradiciju. Njegovo pjesništvo, bilo ljubavno (Venera i Madona – Venere şi Madonă), socijalno (Car i proleter – Împărat şi proletar), bilo filozofsko, puno je romantičarskih elemenata. Najveći domet dosegnuo je u tematski raznolikoj ljubavnoj lirici: težnja idealnoj ljubavi (Plavi cvijet – Floare albastră; Jezero – Lacul), žaljenje i nostalgija (Koliko puta, ljubavi – De câte ori, iubito), sarkazam i prigovor (Peta poslanica – Scrisoarea V). Najvažnije mu je djelo spjev Večernik (Luceafărul, 1883), spoj rumunjske i grčke mitologije, pučke filozofije i gnosticizma, a govori o tragičnoj sudbini genija na zemlji. Od njegovih Poslanica (Scrisori), sveukupno pet, najzanimljivija je III. poslanica (Scrisoarea III), u kojoj mitizira rumunjsku borbu u obrani od turske navale. Bio je majstor jezika i stiha, otkrio dotad skrivena izražajna bogatstva rumunjskog jezika, odredio razvoj rumunjskog pjesništva. Od proznih djela valja spomenuti fantastične pripovijetke (npr. Bijedni Dionis – Sărmanul Dionis, 1872) i roman Usamljeni genije (Geniu pustin, 1904).

Citiranje:
Eminescu, Mihai. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17831>.