struka(e):

društveni pokreti, kolektivno djelovanje, na stanovitom stupnju organizacije i postojanosti izvan institucionaliziranih kanala polit. djelatnosti utvrđenih u nekom društvu, sa svrhom zastupanja ili osporavanja određenih promjena u užoj ili široj zajednici kojoj i sam pokret pripada. Društvene pokrete karakterizira osjećaj zajedničke pripadnosti sudionika pokreta određenoj skupini ili zajednici. Pojam društveni pokret uveo je njem. društv. mislilac Lorenz von Stein sred. XIX. st., imajući na umu rastuće značenje radničkoga pokreta. Društveni je pokret moderni fenomen i bitno se razlikuje od različitih oblika kolektivnog djelovanja u daljnjoj prošlosti. Nastao je u XVIII. st., proširio se u obliku bojkota, barikada, peticija, štrajkova, a organizirao se preko tiska, udruga i izgradnje moderne države.

Društveni pokreti danas su multidisciplinarno područje istraživanja, na kojem se, uz sociologiju, susreću i soc. psihologija te polit. i pov. znanosti. Začetke teorije društvenih pokreta treba tražiti u reakcijama soc. teoretičara na Francusku revoluciju i nasilan ulazak masa na javnu scenu (G. Tarde i G. Le Bon o iracionalnom ponašanju gomile). Sve do 1970-ih društveni pokreti ostajali su na rubu tada vladajućih makroteorija društva – marksizma i funkcionalizma. Za marksizam su društveni pokreti ostali eminentno klasni fenomen, u što se nisu uklapali moderni društveni pokreti, dok su i u funkcionalističkoj teoriji imali sporedno, implicitno i negativno značenje, jer su narušavali predodžbu o koherentnoj društv. strukturi.

Nastanak masovnih društv. pokreta u razvijenim zemljama Zapada potkraj 1960-ih, te 1970-ih i dalje, praktički je osporio vladajuće teorije. Danas postoji više od 50-ak različitih pokreta na nac. ili međunar. razini: Pokret za civilna prava, Ženski pokret, Pokret za pobačaj (pravo izbora), Pokret protiv pobačaja, Pokret za oslobođenje muškaraca, Ekološki pokret, Antiekološki pokret, Pokret potrošača, Antiratni pokret, Pokret za zaštitu životinja, Pokret nove desnice, Pokret moralne većine, Pokret za homoseksualna prava, Studentski pokret, Antipušački pokret, itd. Njihovi sudionici ne uklapaju se u predodžbe o iracionalnim, devijantnim marginalcima, niti izražavaju interese određene klase. Kao odgovor na fenomen »novih društvenih pokreta« nastale su dvije nove i različite teorijske škole. U Zap. Europi to je Škola novih društvenih pokreta ili škola identiteta, a u SAD-u – Teorija mobilizacije resursa. Škola novih društvenih pokreta temelji se na tri skupine argumenata: 1) novi društveni pokreti empirijski su slični po soc. sastavu sudionika i načinu akcije; 2) nastaju zbog temeljnih promjena na prijelazu iz industrijskog u postindustrijsko društvo; 3) smješteni su u civilnom društvu, a ne u polit. sferi. Ali su te postavke o novim društvenim pokretima u novije doba suočene s ozbiljnim kritikama i tvrdnjom da se novi pokreti ipak bitno ne razlikuju od starih. Njihove tobožnje specifične značajke (kao slaba organizacijska struktura) samo su tipična obilježja društvenih pokreta u inicijalnoj fazi razvoja, kroz koju su prošli i tradicionalni (radnički) pokreti. Teorija mobilizacije resursa počiva na realističkoj analizi procesa polit. pregovaranja, naglašavajući organizacijska ograničenja kolektivnog djelovanja: 1) društveni su pokreti konfliktne naravi; 2) ne postoji temeljna razlika između institucionalne i neinstitucionalne kolektivne akcije, budući da obje proizlaze iz konflikta interesa ugrađenih u institucionalizirane odnose moći; 3) kolektivna akcija u osnovi je racionalna težnja skupine za ostvarenjem svojih interesa; 4) pokreti nastaju zbog promjena u resursima, organizaciji i uvjetima za kolektivnu akciju; 5) uspjeh povlači za sobom priznavanje skupine kao polit. aktera ili povećanje materijalnih koristi; 6) mobilizacija uključuje velike birokratske, formalne organizacije s posebnim namjenama.

U ranijim istraživanjima, os. u SAD-u, na društv. pokrete gledalo se tek kao na jedan od izraza kolektivnoga (neracionalnog) ponašanja, kao što su panika, modno ludilo, glasine. Od 1970-ih društv. se pokrete razlučuje od drugih oblika kolektivnog ponašanja. Od kolektivnog djelovanja, kao što su polit. stranke ili grupe za pritisak, pokreti se razlikuju po masovnoj mobilizaciji, odn. po mogućnosti prijetnje mobilizacijom pristaša, kao prvenstvenim izvorom društv. sankcije, a otuda i moći. Za razliku pak od dobrovoljnih udruga ili klubova, društveni pokreti smjeraju bilo promjeni društva bilo obrani postojećega poretka, odn. relativnoga položaja određene skupine u društvu.

Sredinom 1980-ih nastala je i nova teorijska škola u istraživanju društvenih pokreta – političko-procesna analiza. Prema toj analizi ljudi pristupaju društvenim pokretima potaknuti polit. prilikama, a zatim putem kolektivne akcije stvaraju nove prilike. Zato su društveni pokreti eminentno politički, a ne psihosociološki fenomen.

Citiranje:

društveni pokreti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/drustveni-pokreti>.