Vodnik, Branko (pravo prezime Drechsler [dre'ksler]), hrvatski književni povjesničar (Varaždin, 26. II. 1879 – Zagreb, 14. VI. 1926). Studirao slavistiku u Zagrebu, Pragu i Krakovu, doktorirao 1905. u Zagrebu radom o Petru Preradoviću. Predavao je književnost na školama u Karlovcu, Osijeku i Zagrebu, gdje je od 1911. do smrti bio profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu. Bio je pokretač i dugogodišnji urednik časopisa Nova Hrvatska (1902) i Savremenik (1906). Kao književni povjesničar metodološki je nastavljač Vatroslava Jagića i Đ. Šurmina; iako pozitivistički usmjeren, nastojao je unositi i estetska mjerila u tumačenju književnih pojava. Uz Preradovićev, monografski je obradio i opuse Franje Markovića (1907) i Stanka Vraza (1909). Pisao je i studije o I. Buniću Vučiću, postanju Robinje H. Lucića, M. Držiću, I. Gunduliću, T. Brezovačkom, A. Starčeviću, A. Mihanoviću i dr. U rukopisu mu je ostala nedovršena monografija o književnopovijesnom i folklorističkom stvaralaštvu I. Milčetića te nekoliko predavanja o metodologiji književnopovijesne znanosti. Autor je sinteze Slavonska književnost u XVIII. vijeku (1907). Kritički je u dvije knjige priredio djela P. Preradovića (1918), a autor je i udžbenika književnosti za srednje škole, koji je za njegova života doživio dva izdanja. Najvažnije mu je djelo Povijest hrvatske književnosti: od humanizma do potkraj XVIII. stoljeća (I, 1913), za koje je uvodno poglavlje o hrvatskoj glagoljskoj i staroslavenskoj tradiciji napisao V. Jagić. Drugi dio, koji je trebao biti posvećen književnosti novovjekovlja, nije dovršio, a građa za taj svezak čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
