detektivski film, filmski žanr. Pojavljuje se već u razdoblju ranoga nijemog filma, no veću popularnost i veće umjetničke domete postiže tek nakon 1930. istodobno sa širenjem tehnologije zvučnih filmova, koja omogućuje da se postojećoj akcijskoj dimenziji tih filmova, uz pomoć dijaloga, pridruži sastavnica složenije psihološke raščlambe likova i slojevitijeg opisa društvenog okoliša. Početno se razvijao kroz prilagodbe strukturnih obrazaca klasičnoga detektivskog romana i ekraniziranjem djela najpoznatijih pisaca u tom žanru (npr. najprije C. Doyle, zatim G. Simenon, D. Hammett, R. Chandler, A. Christie, E. Wallace i dr.), ali istodobno nastaju i populističke serije filmova s izvornim likovima i pričama. Nakon II. svjetskog rata, najprije u struji film noir, tomu žanru konkurira srodni triler, u kojem se naglasak s detekcijske istrage, odnosno s lika profesionalnog istražitelja (policijski inspektor, privatni detektiv), prenosi na prikaz stanja ugroženoga protagonista, koji je zato prisiljen na samostalnu istragu. Žanr je i do novijeg vremena zadržao popularnost. Najvažniji dometi u žanru ostvareni su u američkoj i francuskoj kinematografiji, a najistaknutiji su redatelji A. Hitchcock, F. Lang i H.-G. Clouzot.
