Delacroix [dəlakʀwa'], Eugène, francuski slikar i grafičar (Charenton-Saint-Maurice, 26. IV. 1798 – Pariz, 13. VIII. 1863). Najistaknutiji predstavnik i zagovornik romantizma u francuskom slikarstvu. Učio je kod P. Guérina, kopirao P. P. Rubensa i Veronesea, cijenio engleske pejsažiste (R. P. Bonnington, J. Constable). Na pariškom Salonu debitirao 1822. djelom Dante i Vergilije u paklu, kojim je obilježio prijelom između akademskoga klasicizma J. L. Davida i sljedbenika te – istodobno s književnim romantizmom – novih nastojanja na slobodi likovnog izraza, suprotstavljajući akademskim formulama svoju imaginaciju, dinamiku i patos te domoljubni zanos (Sloboda predvodi narod, 1831). Godine 1832. Delacroix putuje u Maroko i Alžir, gdje dozrijeva njegov smisao za jake kolorističke ekspresije. Nevjerojatnom upornošću radio je skice i studije svega što je vidio, nastojeći naročito fiksirati ritmove pokreta (Alžirske žene u haremu, 1834). Slikao je velike kompozicije, u kojima je ponajviše prikazivao dramatične povijesne trenutke (Car Justinijan sastavlja zakonik, 1826; Križari osvajaju Carigrad, 1841), mitološku tematiku (Medeja, 1838), biblijske prizore (Dobri Samaritanac, 1850; Tobija i anđeo, 1863), egzotične zvijeri i konje (Lov na lavove, 1854), teme iz djela Dantea, W. Shakespearea, G. G. Byrona, W. Scotta i J. W. Goethea (većinom u grafici). Izvodio je po narudžbi velike dekoracije u pariškim javnim ustanovama (strop u Senatu, 1846., i Louvreu, 1850), palačama i crkvama (Borba Jakova s anđelom u crkvi Saint-Sulpice, 1855). Radio je i portrete, osobito likove glazbenika (F. Chopin, H. Berlioz, N. Paganini). U Dnevniku (Le Journal d’Eugène Delacroix, I–II, 1932), četiri je desetljeća bilježio misli i uočavanja o umjetničkim pojavama svojega doba; njegovo bogato dopisivanje objavljeno je u dva sveska 1878. Rehabilitirao je boju kao počelo slikarske kreacije, čime je nagovijestio impresionizam; nadahnuo A. Renoira, P. Seurata i V. van Gogha.
