Alajbegović, Mehmed, hrvatski diplomat, političar i pravnik (Bihać, 7. V. 1906 – Zagreb, 7. VI. 1947). Studirao medicinu i pravo u Parizu 1924–25. Diplomirao i 1934. doktorirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Tijekom 1940. usavršavao se u Alžiru iz područja islamskoga prava. Sudac Kotarskoga suda u Prozoru 1939. Od 1939. do 1941. bio tajnik Upravnoga suda u Zagrebu. Uoči II. svjetskoga rata radio na pokretanju katedre šerijatskoga prava na Pravnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i honorarno predavao 1940–41. Nakon uspostave NDH imenovan je u kolovozu 1941. tajnikom u Ministarstvu vanjskih poslova, a u siječnju 1942. generalnim konzulom u Münchenu. Postavši u listopadu 1943. ministrom skrbi za postradale krajeve, radio na zbrinjavanju izbjeglica, osobito iz BiH. U svibnju 1944. imenovan ministrom vanjskih poslova. Godine 1945. neuspješno pokušavao povezati NDH, četnike Draže Mihailovića te crnogorske i slovenske nacionaliste u antikomunistički blok koji bi se sporazumio sa Saveznicima i suprotstavio partizanima. Iz Austrije, kamo se povukao s ostalim članovima Vlade NDH 1945., američke okupacijske vlasti izručile su ga Jugoslaviji. Potkraj svibnja 1947. izveden je pred Vijeće Vrhovnoga suda NR Hrvatske, osuđen na smrt i pogubljen. Autor rasprave O kritici hadisa kao podloge za izgradnju islamskog prava (Zagreb, 1941).
