Burmanci, narod tibetsko-burmanske skupine. Ima ih oko 30 milijuna (oko dvije trećine ukupnoga stanovništva Mjanmara ili Burme), najviše u dolinama rijeka Irrawaddy i Salween. Sami sebe nazivaju Bamar, a u stručnoj literaturi nazivali su se i Pagancima po dinastiji iz Pagana u sjevernom dijelu zemlje. Burmanci se spominju već u I. st., kada ih dotiče indijska kultura i vlast, i kada počinju stvarati prve državice. Starost kulture Burmanaca također govori o njihovu ranom doseljenju i dugom zadržavanju na tom području. Drži se da im je prapostojbina, kao i ostalim pripadnicima tibetsko-burmanske skupine, bila u istočnom Tibetu i u Kini. Karakterizira ih vrlo izražen mongolski tip. Glavna vjera je budizam, koji se širio od III. st. iz Indije.
Jezik
Burmanski (mjanmar), službeni jezik Mjanmara, pripada tibetsko-burmanskoj skupini sinotibetske jezične porodice. Govori se i u Tajlandu. U Mjanmaru, gdje se govore i drugi jezici, to je materinski jezik većine stanovništva, a drugi jezik govornika ostalih jezika. Suvremeni standardni burmanski prošao je, osobito u izgovoru, velike promjene u razvoju od staroburmanskoga, ali je pravopis ostao starinski i ne bilježi te promjene, pa postoji velik jaz između govornog i pisanog jezika. Burmanski je postao književnim jezikom u XVI. st., a prvi pisani spomenici datiraju iz XI. st. Zajedno s budizmom ušle su u burmanski mnogobrojne posuđenice iz palija, osobito za termine iz religije, filozofije i opće kulture, kao i pismo talaing, koje potječe od južnoindijskog pisma palava. Burmanski je monosilabički jezik. Većina su morfema monosilabi. Rabe se i višesložne riječi, koje se tvore slaganjem monosilaba, i to jednako u tvorbi imenica i glagola. Takve složenice mogu se tvoriti i reduplikacijom, tj. ponavljanjem istoga sloga. Imenska množina tvori se dodavanjem čestica ili reduplikacijom. Temeljni su tipovi morfema imenski, glagolski i afiksalni. Afiksi se dodaju i imenicama i glagolima. Burmanski ima vrlo složenu uporabu osobnih zamjenica ovisno o spolu, dobi, vjeri, društvenom statusu, stupnju intimnosti među osobama. Uporaba zamjenica slika je društva i pokušava držati u ravnoteži osobnu slobodu i tradicionalne društvene vezanosti.
Likovne umjetnosti
Razvoj umjetnosti počinje s osnutkom samostalne države, a pod kraljem Anawrahtom (1044–77) cvat doživljuje prijestolnica Pagan, »grad s tisuću hramova«. Klasično razdoblje traje do XIII. st. U njem se oblikovao specifičan burmanski nacionalni izraz, na koji je utjecala budistička umjetnost Indije. Burmanski hramovi pagode simetrične su građevine piramidalnih ili zvonolikih oblika, s nizom stubičastih terasa flankiranih tornjićima. Glavni su spomenici iz XI. st. hramovi pagode Lokananda (Lawkananda) i Shwesandaw, a iz XII. st. Ananda, građevina golemih dimenzija i najveća riznica skulpture u Burmi. Skulptura je tematski i formalno vezana uz indijske uzore, ponešto uz brahmansku, a većinom uz budističku ikonografiju. Dominira lik Bude, rađen u punoj plastici i u reljefu. Dekorativna skulptura u službi je arhitekture. U zidnom slikarstvu u hramovima obrađene su, kao i u skulpturi, pretežito budističke teme. Slike plošne fakture odlikuju se jednostavnošću kompozicije, čistoćom crteža i prigušenim koloritom. Osim narativnih prikaza, one imaju i dekorativnu funkciju, pri čemu dolazi do izražaja bujna i minuciozno ostvarena ornamentika. Posebna je grana tzv. tantričko slikarstvo, vezano uz vajrayānski budizam; u njem se na naturalistički način prikazuju orgijastičke erotične scene. – Padom Pagana pod vlast Kublaj-kana (1283) završava se veliko doba burmanske umjetnosti. Nakon dugotrajne stagnacije ona se u XVIII. st. ponovno budi u znaku epigonstva; prijašnju orijentaciju prema Indiji zamjenjuju utjecaji iz Kine (zlatna pagoda u Yangonu; carska palača u Mandalayu). Za kolonijalne uprave Engleza u XIX. i XX. st. arhitektura slijedi europske uzore, uz pokušaje adaptacije tradicionalnih domaćih oblika; ti se pokušaji očituju i u suvremenoj funkcionalističkoj arhitekturi.
